Arthur C. Clarke – Izgubljeni svetovi 2001. [pdf] [epub]

Podijeli:
Facebook
Google+
https://pdfknjige.com/download/arthur-c-clarke-izgubljeni-svetovi-2001-pdf-epub/
Twitter
Pretplati se
Instagram
RSS

Izgubljeni svetovi 2001. - Arthur C. ClarkeIzmeđu prve i poslednje decenije dvadesetog stoleća zjapi ponor dublji od svih onih koje je i najnesputanija uobrazilja mogla da zamisli. Ponor je to koji razdvaja barut od nuklearne bombe, poruku otkucanu Morzeovom azbukom od globalne televizije sa neba, kraljicu Viktoriju, imperatorku Indije, od Kvame Čaka, vrhovnog predsednika Afričke Federacije. Ali nadasve – posredi je ponor koji stoji između prvog leta, dugačkog tričavih stotinak metara, kod Kiti Hoka i prve misije do Jupiterovih meseca, udaljenih milijardu milja. Sva ova zbivanja, među kojima, mereno aršinima kulture, leže vekovi, odigrala su se u rasponu od samo jednog, neverovatnog stoleća.
Grmljavina sudnjeg dana tek što je zamukla iznad atola Enivetok, kada se prvi ‘Sputnjik’ vinuo put neba. Na zaleđu sazvežđa počele su da se kreću zvezde koje nijedan astronom nikad ranije nije video, a kada je drevna prašina Mora Kiša primila prve izaslanike sa Zemlje, duga usamljenost Meseca zauvek se okončala.
Samo tren kasnije, mereno časovnikom Vaseljene, Čovek je krenuo tragom svojih glasnika u kosmos. Projekat ‘Apolo’, koji je kao kakav rat bez krvoprolića dominirao sedamdesetim godinama, sada je već postao deo istorije, sa svim svojim trijumfima i tragedijama. Posle njega, ništa više nije moglo da ostane kao ranije. Kada bi ljudi podigli poglede prema Mesecu, oni bi bili svesni da ih njihovi sadruzi posmatraju odozgo. Takođe bi se setili da ima i takvih koje Zemlja više nikada neće moći da prigrli u svoje okrilje, kao što je uzimala pod svoje sve njihove pretke od praskozorja vremena. Posredi su bili putnici koji nisu uspeli da stignu do odredišta ka kojima su krenuli, ali su umesto toga stekli svemirsku besmrtnost, dospevši van upliva promene i truljenja.
Još pre kraja sedamdesetih godina, na Mesecu je osnovana prva stalna kolonija. U međuvremenu, cena putovanja u kosmos desetostruko je snižena, a biće smanjena za još toliko uvođenjem nuklearne energije. Kratko razdoblje raketa-dinosaurusa, od kojih je svaka bila kadra samo za po jedan let, polako se približavalo kraju. Umesto hiljadutonskih višestepenih grdosija, čiji su kosturi sada počivali u dubinama Atlantskog okeana, ljudi su počeli da grade nesravnjivo delotvornije aerosvemirske avione – džinovske raketne letelice kadre da se vinu do orbite sa svojim tovarima, a potom da se vrate na Zemlju i krenu u novu misiju. Još, doduše, nije bio ostvaren komercijalni svemirski let, ali i on je već bio na vidiku.
Od više miliona kvadratnih kilometara Mesečeve površine, samo je nekoliko postotaka bilo temeljito istraženo, a za podrobno ispitivanje preostalih divljih prostranstava bila su potrebna još stoleća. Niko, međutim, više nije verovao da tu čekaju zapretana neka iznenađenja; posredi je bila negostoljubiva, ali poznata teritorija, koja je predstavljala dom populaciji što je brojala više od hiljadu članova. Prava granica nalazila se znatno dalje, u noćnoj studeni sa one strane Marsove putanje, odnosno u užarenom danu sa unutrašnje strane Venerine orbite.
Vesnik zore i zvezda Večernjača, Venera je bila prvo gorko razočaranje svemirske ere. Iako je još ‘Mariner II’ izvestio o paklenoj toploti koja vlada na potpuno skrivenoj površini, i dalje je bilo takvih koji su se nadali da je možda posredi neka greška u instrumentima. Sada, međutim, čitavo mnoštvo sondi koje su nestale u zastrašujućem kotlu kiteranske atmosfere nije više ostavljalo nimalo mesta za bilo kakav optimizam. Venera je bila mrtva; ljudi će je jednoga dana možda oživeti, ali to će se zbiti u dalekoj, dalekoj budućnosti, pomoću još nerođene tehnologije.
Preostao je Mars, izvor tolikih tajni i podsticaj za silna izmišljanja, možda jedino drugo kućište života u Sunčevom sistemu. Posle više žalosnih neuspeha, jedan televizijski skener konačno je uspeo da se spusti na površinu; i dok je naprava trzavo milela kroz pustoš pogrešno nazvanog Jezera Sunca, kroz njeno jedino pokretno oko gledao je ceo svet udaljen četrdeset miliona milja.
Niko ko je imao prilike da ga vidi neće nikada zaboraviti prvi susret između Marsovaca i mašine. Nimalo dramatičan i potpuno bešuman, bio je to jedan od najvećih trenutaka u istoriji. Nepredujući polako na svojim širokim, gumenim točkovima, dok mu se video-kula neprekidno okretala, istraživački robot mileo je po suvoj, prašnjavoj ravnici, gonjen svojom bezumnom svrhom. Bio je prepušten samome sebi, bez ikakve pomoći ili saveta sa Zemlje. Prizori koje su njegovi tvorci posmatrali nalazili su se već četiri minuta u prošlosti: svaka komanda koju bi oni poslali, iako bi hrlila brzinom svetlosti, stigla bi na Mars tek za isti toliki vremenski razmak u budućnosti.
Ravnica je bila prekrivena velikim, loptastim gromadama i robot se upravo kretao ka jednoj od njih. Njegovi konstruktori nisu bili zabrinuti; štitnik za otkrivanje prepreka na mašini upozoriće je pre no što dođe do opasnosti od sudara i ona će automatski skrenuti pod pravim uglom. Tako je bar teorija predviđala; ono, međutim, što se u praksi dogodilo bilo je prilično različito.
Pre no što je robot uopšte stigao do gromade, ona se pokrenula. Izdigla se povrh tla na mnoštvo zdepastih nožica, polako odgamizala sa putanje istraživača koji se približavao i ponovo se primirila u mestu. Na svom neumitnom napredovanju, nesvestan preneraženosti koju je izazvao kako na Zemlji tako i na Marsu, robot je na sličan način uznemirio još dve gromade; posle toga je izišao iz područja gde su se one nalazile i više nije sreo nijednu; deset časova kasnije obreo se u stupici u jednom kanjonu i delatnost mu se svela na emitovanje u pravcu Zemlje prizora golih stena, čije je neprekidno ponavljanje gotovo izludelo posmatrače, sve dok mu se baterije nisu istrošile.
Ali naprava je obavila svoj zadatak; otkrila je život na Marsu – i to prilično razvijeni oblik života. Trebalo je, međutim, da prođu godine – odnosno da sredinom devete decenije na planetu stigne prvi pohod – da bi se došlo do odgovora na pitanje da li je posredi životinjski, biljni ili neki treći oblik postojanja žive tvari.
Rani istraživači znali su da će otkriti život: mogli su, međutim, da se samo nadaju da će pronaći i inteligenciju. Ali na Marsu se prostire isto onoliko kopna koliko i na Zemlji – budući da ovaj svet, koji je inače manji, ne raspolaže morima. Bile bi potrebne decenije da se tek valjano kartografiše planeta, dok je dokučivanje svih njenih tajni predstavljalo poduhvat koji se meri stolećima.
Glavni oblici života na Marsu – ‘lutajuće kamenje’ koje je brstilo mineralne pustinje, grabljivice slične pijavicama koje su ih lovile u očajničkoj borbi za opstanak, još okrutniji paraziti koji su tamanili ove potonje – ispoljavali su tek slabašnu iskru inteligencije. Sa druge strane, ništa nije ukazivalo na to da su tu posredi preživeli degenerisani potomci nekih viših stvorenja; kako je izgledalo, Mars nikada nije predstavljao utočište Uma. Još je, međutim, prilično bila rasprostranjena nada da bi se negde, u beskrajnim grimiznim pustinjama, ispod smrznutih polova ili u nedrima erodiranih brda, mogli pronaći ostaci civilizacija koje su bile u punom naponu kada su Zemljom vladali džinovski reptili. Bio je to romantičan san osuđen da polako padne u zaborav.
Sa one strane Marsa čekali su veći svetovi i krupniji problemi. Zagonetni Jupiter, čija je masivnost hiljadostruko nadmašivala Zemljinu, kopkao je radoznalost ljudi svojim tajnama. Možda se ispod uskomešanih oblaka amonijaka i metana nalazio život, što je cvetao u vreloj tami i pod pritiscima kojima nije bilo ravna ni u najvećim dubinama zemaljskih mora. Ako je stvarno bilo tako, onda je on bio podjednako nedostižan kao i neka druga vaseljena; nije se, naime, mogao ni zamisliti takav brod koji bi bio kadar da prodre kroz to ogromno gravitaciono polje ili da se suprotstavi silama koje su besnele u atmosferi Jupitera. Od robotskih sondi koje su bile upućene u tu zastrašujuću misiju nijedna nije opstala.
Jednoga dana, možda već u početnim godinama novog stoleća, biće upućen pohod sa ljudskom posadom u pravcu Jupiterovih meseca – Ioa, Evrope, Ganimeda i Kalista, miljenika oca bogova, dovoljno velikih da s puno prava ponesu naziv planete. Postojalo je, međutim, premnogo posla da se obavi znatno bliže matičnom svetu – građenje kolonije na Mesecu, na primer, ili podizanje mostobrana na Marsu – tako da su spoljni džinovi morali malo da sačekaju. Iako će u međuvremenu biti upućivane robotske proletne misije prema svim velikim planetama, pa čak i u tamu sa spoljne strane Plutonove orbite koju pohađaju jedino komete, ljudi se još neće otisnuti na ova samotna putovanja.
Što se tiče pohoda izvan Sunčevog sistema, u pravcu još neotkrivenih planeta drugih zvezda, tek je šačica naučnika verovala da će tako nešto ikad biti moguće. U najboljem slučaju, međuzvezdano putovanje predstavljalo je san koji je pripadao veoma dalekoj budućnosti, bez ikakvog praktičnog značaja tokom prvih stoleća svemirskog letenja.
Bila je to veoma suvisla i veoma razložna pretpostavka, koja je često ponavljana u spisima iz sedamdesetih i osamdesetih godina. Jer, ko bi ikad mogao i pomisliti…

PREUZIMANJE: nakon odabira željenog formata otvorit će se Mega stranica na kojoj pritisneš download i to je to 🙂

.PDF .EPUB

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *