Podijeli:

https://pdfknjige.com/download/arthur-c-clarke-odiseja-u-svemiru-epub-pdf/

Suša je trajala već deset milijuna godina, vladavina strašnih reptila odavno je završena. Ovdje, na ekvatoru, na kontinentu koji će jednog dana biti poznat kao Afrika, borba za opstanak dostigla je nov vrhunac okrutnosti, a pobjednik još nije bio na vidiku. Na toj ogoljenoj i isušenoj zemlji samo su sitna ili brza ili surova stvorenja mogla napredovati ili se barem nadati da će preživjeti.
Čovjekoliki majmuni iz kamenite savane nisu bili ništa od toga pa nisu napredovah; štoviše, već su bili daleko odmakli putem koji je vodio prema izumiranju njihove rase. Pedesetak njih nastanjivalo je nekoliko špilja što su se uzdizale povrh male spržene dobne koju je presijecala spora rječica napajana snjegovima s planina udaljenih tri stotine kilometara prema sjeveru. U sušnim vremenima rječica bi potpuna iščezla i pleme bi tada živjelo u sjeni žeđi.
Neprekidno je bilo izgladnjelo, a sada je već umiralo od gladi. Kada se prvi slabašni sjaj praskozorja ušuljao u špilju, Gleda-Mjesec vidje da mu je tijekom noći umro otac. Nije znao da mu je Stari otac, budući da je takav odnos bio potpuno izvan njegove moći shvaćanja, ali dok je promatrao iscrpljeno tijelo, osjetio je neodređeni nemir koji je bio nagovještaj tuge.
Dvoje mladunčadi već je cvileći tražilo hranu, ali utihnu kada Gleda-Mjesec zareži na njih. Jedna od majki, uzevši u zaštitu svoje mladunče koje nije mogla dovoljno nahraniti, uzvrati mu ljutitim frktanjem; nedostajalo mu je snage čak i da je pljusne zbog te drskosti.
U međuvremenu, dovoljno se razdanilo pa su mogli izaći. Gleda-Mjesec dohvati smežurano truplo i počne ga vući za sobom, pognuvši se zbog niskog svoda špilje. Kada je već bio vani, prebacio je tijelo preko ramena i podigao se u uspravan položaj – jedina životinja na cijelom svijetu koja je to mogla.
U svojoj vrsti Gleda-Mjesec je bio div. Bio je visok gotovo sto sedamdeset centimetara, a premda je bio vrlo neuhranjen ipak je težio preko pedeset kilograma. Njegovo dlakavo mišićavo tijelo bilo je negdje na pola puta između ljudskog i majmunskog, ali zato mu je glava već bila znatno bliža ljudskoj. Imao je nisko čelo, s izbočinama iznad očnih duplji, ali je ipak u svojim genima nepogrešivo nosio zametak ljudskosti. Dok je promatrao neprijateljski svijet pleistocena, već je postojalo nešto u njegovom pogledu što je nadmašilo sposobnosti bilo kojeg majmuna. U tim tamnim, duboko uvučenim očima javljao se i osvit svijesti – prvi nagovještaji inteligencije koja se još vrlo dugo nije mogla potpuno iskazati, ali joj je zato vrlo brzo prijetilo gašenje.
Nije bilo nikakvog znaka opasnosti i Gleda-Mjesec se počne spuštati niz gotovo okomit obronak pred ulazom u špilju; teret koji je nosio samo ga je neznatno ometao u tome. Kao da su čekali na njegov signal, ostali članovi plemena izađoše iz svojih staništa niže niz pročelje stijene i žurno se uputiše ka blatnjavoj vodi rječice na jutarnje pojenje.
Gleda-Mjesec baci pogled preko doline kako bi vidio pojavljuju li se Drugi, ali od njih nije bilo ni traga. Možda još nisu izašli iz špilja ili su već krenuli u potragu za hranom negdje dalje duž obronaka brda. Budući da ih nije bilo na vidiku, Gleda-Mjesec ih zaboravi; nije bio sposoban brinuti o više stvari odjednom.
Najprije se mora osloboditi Starog, ali taj problem nije tražio previše razmišljanja. Bilo je mnogo umiranja u posljednje vrijeme, a jedno se dogodilo i u njegovoj špilji; jedino je trebalo prenijeti truplo do mjesta gdje je ostavio mrtvorođenče za zadnje četvrti Mjeseca, a hijene će napraviti ostalo.
Već su čekale na mjestu gdje se mala dolina lepezasto širila u savanu, gotovo kao da su znale da on dolazi. Gleda-Mjesec ostavi tijelo ispod jednog malog grma – sve ranije kosti već su nestale – i požuri da bi se pridružio plemenu. Nikada više nije pomislio na oca.
Njegove dvije ženke, odrasli iz drugih špilja te većina mladunčadi, tragali su za hranom između drveća zakržljalog od suše dalje u dolini, nastojeći pronaći bobice, sočno korijenje i lišće, a ako bi ih sreća poslužila i nekog malog gmaza ili glodavca. Samo su najmanja djeca i najnemoćniji starci ostajali u špiljama; ako bi bilo nekog viška hrane nakon dnevnog traganja i oni bi utažili glad. Ako se to ne bi dogodilo, hijenama bi se uskoro opet sreća osmjehnula.
Ali ovaj dan bio je uspješan – premda Gleda-Mjesec nije mogao uspoređivati jedno razdoblje s drugim, jer nije pamtio prošlost. Pronašao je pčelinjak u jednom trulom deblu i tako mu se pružila prilika uživati u najboljoj poslastici koja je bila dostupna njegovim suplemenicima; još je oblizivao prste s vremena na vrijeme dok je predvodio skupinu prema špiljama u kasno poslijepodne. Razumije se, pčele su ga dobro izbole, ali na to gotovo i nije obraćao pažnju. Možda nikada više neće biti ovako blizu osjećaju zadovoljstva; premda je, naime, i dalje bio gladan, više nije osjećao malaksalost od gladi. Bilo je to najviše čemu se ikoji čovjekoliki majmun mogao nadati.
Njegova zadovoljstva nestane onog trena kada je stigao do rječice. Drugi su bih ondje. Dolazili su ovamo svakog dana, doduše, ali njihova pojava zbog toga nije bila manje neugodna.
Bilo ih je tridesetak i nisu se mogli razlikovati od pripadnika plemena Gleda-Mjeseca. Kad su ga vidjeli kako dolazi, počeli su plesati, tresti rukama i kričati sa svoje strane rječice, a njegovi suplemenici uzvratiše im na isti način.
I to je bilo sve što se dogodilo. Premda su se čovjekoliki majmuni često svađali, njihovi sukobi su vrlo rijetko završavali ozbiljnim ranama. Neoboružani pandžama ili očnjacima za borbu i još dobro zaštićeni dlakom, nisu ni mogli mnogo nauditi jedni drugima. U svakom slučaju, imali su premalo viška energije za tako neproizvodno ponašanje; frktanje i prijetnje bijahu znatno djelotvorniji način za potvrdu svojih stanovišta.
Suočavanje je potrajalo oko pet minuta; onda se predstava završila podjednako brzo kao što je i počela i svi ispiše svoje obroke blatnjave vode. Čast je bila zadovoljena; obje skupine potvrdile su pravo na svoj teritorij. Nakon što je ta značajna stvar sređena, pleme je krenulo duž svoje obale rječice. Najbliži vrijedan pašnjak bio je sada gotovo dva kilometra udaljen od špilje i oni su ga morah dijeliti s krdom velikih životinja, sličnih antilopama, koje su jedva podnosile njihovu nazočnost. Nisu mogle biti otjerane, jer su bile naoružane opakim šiljcima na čelu – prirodno oružje koje čovjekoliki majmuni nisu imali.
I tako, Gleda-Mjesec i njegovi sudruzi varali bi glad jedući bobice, voće, lišće – dok se posvuda oko njih, natječući se za iste plodove, nalazio moguć izvor tolikih količina hrane o kojim oni čak nisu mogli ni sanjati. Na tisuće tona sočnog mesa koje se šetalo savanom i kroz šikaru nije, međutim, bilo samo izvan njihova dosega već i izvan njihove mašte. Usred tog izobilja oni su lagano skapali od gladi.
Pleme se bez nezgoda vratilo do špilje uz posljednju dnevnu svjetlost. Povrijeđena ženka koja je ostala unutra zaguče od zadovoljstva kada joj Gleda-Mjesec pruži granu obraslu bobicama koju je donio i počne je proždrljivo brstiti. Od toga se svakako nije moglo najesti, ali to će joj pomoći da preživi dok joj ne zaraste rana koju joj je zadao leopard i dok opet ne bude mogla i ona sama u potragu za hranom.
Povrh doline dizao se pun Mjesec, a s dalekih planina dolazio je studeni vjetar. Noćas će biti vrlo hladno – ali hladnoća, kao i glad, nisu bili uzrok pravih briga; te stvari bile su jednostavno sastavni dio života.
Gleda-Mjesec gotovo da nije trepnuo kad iz jedne od nižih špilja uz obronak odjeknuše krici i urlici; nije morao čuti povremeno režanje leoparda da bi točno znao što se događa. Dolje, u tami, stari Bijela Kosa i njegova obitelj borili su se i umirali, a pomisao da im možda na neki način može pomoći ni jednom se nije javila u svijesti Gleda-Mjeseca. Okrutna logika opstanka tjerala je takve maštarije, tako da se nije čuo ni glas prosvjeda s obronka brda koji je pažljivo osluškivao. Sve špilje su utihnule, kako i na sebe ne bi privukle zlu kob.
Galama je također utihnula i Gleda-Mjesec je uskoro mogao čuti samo zvuk tijela vučenog preko kamenja. To je potrajalo nekoliko sekundi, a onda leopard čvrsto zgrabi svoju lovinu. Nije više izazivao ni najmanji šum dok se tiho udaljavao, noseći bez napora svoju žrtvu u raljama.
Slijedeći dan ili dva ovdje više neće biti opasnosti, ali mogu se pojaviti drugi neprijatelji koji bi iskoristili ovo Malo Sunce što samo noću sja. Ako bi upozorenje bilo pravovremeno, manje grabljivice mogle bi se ponekad zaplašiti povicima i kricima. Gleda-Mjesec ispuza iz špilje, popne se na jednu veliku gromadu pokraj ulaza i tu čučne promatrajući dolinu.
Od svih stvorenja koja su do tada hodala Zemljom čovjekoliki majmuni bili su prvi koji su pažljivo promatrah Mjesec. Premda se toga nije mogao sjetiti, Gleda-Mjesec bi kao vrlo mlad ponekad ispružio ruku i pokušao dodirnuti to nestvarno lice što se dizalo iznad brda.
Nikada nije uspio u tome, a sada je bio dovoljno star da shvati zašto. Najprije bi, dakako, morao pronaći dovoljno visoko drvo na koje bi se popeo.
Ponekad bi promatrao dolinu, a ponekad bi promatrao Mjesec, ali neprekidno je osluškivao. Jednom ili dvaput je zadrijemao, ali san mu je bio izuzetno lak, tako da bi ga probudio i najmanji šum. U odrasloj dobi od dvadeset i pet godina još je bio u punoj snazi; ako ga sreća bude nastavila služiti i poštedjela ga nesretnih slučajeva, bolesti, grabljivica i smrti od gladi, moći će poživjeti još punih deset godina.
Noć je prolazila, studena i vedra, bez novih uzbuna, a Mjesec se lagano penjao kroz zodijakalna zviježđa koja ljudsko oko nikada neće vidjeti. U špiljama, između kratkih, nepostojanih drijemeža i prestrašenog iščekivanja, rađale su se mire budućih pokoljenja.
A onda, jedna zasljepljujuća točka svjetlosti, blistavija od svake zvijezde, dvaput polako prijeđe nebom, uspinjući se do zenita i spuštajući se prema istoku.

PREUZIMANJE: nakon odabira željenog formata otvorit će se Mega stranica na kojoj pritisneš download i to je to 🙂

.PDF .EPUB