Arthur C. Clarke – Vremenska odiseja [pdf][epub]

Podijeli:
Facebook
Google+
https://pdfknjige.com/download/arthur-c-clarke-vremenska-odiseja-pdf-epub/
Twitter
Pretplati se
Instagram
RSS

Vremenska odiseja - Arthur C. ClarkeTrideset milijuna godina planet se hladio i sušio, sve dok se, na sjeveru, ledene ploče nisu zarile u kontinente. Šumski pojas koji se nekada prostirao preko Afrike i Euroazije, gotovo neprekidan od obale Atlantika do Dalekog Istoka, razdvojio se na džepove koji su se stalno smanjivali. Stvorenja koja su obitavala u tom bezvremenom zelenilu bila su prisiljena prilagoditi se ili ići dalje.
Vrsta kojoj je pripadala Tragačica učinila je i jedno i drugo.
S mladunčetom koji joj je se pripio na grudi, Tragačica je čučala u sjenama na rubu jednog šumarka. Dubokim očima, ispod koščate nadstrešnice obrva, promatrala je blistanje. Pred šumarkom se pružala ravnica, kupajući se u svjetlosti i vrućini. Bilo je to mjesto užasne jednostavnosti, gdje je smrt dolazila brzo. Ali bilo je to i mjesto koje je pružalo povoljne zgode. Jednoga dana, bit će to granično područje između Pakistana i Afganistana koje će neki nazivati sjeverozapadnom granicom. Danas je, nedaleko od nepravilnog ruba šumarka, na tlu ležao leš antilope. Životinja je nedavno ubijena iz rana je još kapala ljepljiva krv ali lavovi su već utolili njome glad, a ostali lešinari ravnice, hijene i ptice, još je nisu otkrile. Tragačica se uspravila, istegavši dugačke noge, i počela gledati uokolo.
Tragačica je bila majmunica. Njezino tijelo, prekriveno gustim, crnim krznom, jedva je bilo visoko jedan metar. Imala je tek malo sala, a koža joj je bila mlohava. Lice joj je bilo izduženo u njušku, dok su joj udovi predstavljali ostatke prošlosti provedene na drveću; imala je dugačke ruke, a kratke noge. U stvari, vrlo je sličila čimpanzi, ali odvajanje njezine vrste od ovih rođaka iz dublje šume zbilo se prije više od tri milijuna godina. Tragačica je bez poteškoća stajala uspravno, kao pravi dvonožac, a bokovi i zdjelica bili su joj znatno više nalik ljudskima nego kod bilo koje čimpanze.
Tragačicina vrsta spadala je u lešinare, i to ne naročito uspješne. Ali oni su imali neke prednosti koje nije posjedovala nijedna druga životinja na svijetu. Učahurene u nepromjenjivoj šumi, čimpanze nikada ne bi bile u stanju napraviti nešto tako složeno kao što je gruba, ali vješto isklesana kamena sjekira koju je Tragačica sada držala. Uz to, u njezinim očima postojalo je nešto, izvjesna iskra, koje nije bilo ni kod jednog drugog majmuna.
Nije bilo nikakvog znaka neposredne opasnosti. Hrabro je izašla na sunce, s djetetom koje joj se pripilo uz grudi. Jedan za drugim, za njom su stupili ostali pripadnici družine, bojažljivo, hodajući uspravno ili u pognutom stavu.
Mladunče je skvičalo i bolno joj se držalo za krzno. U Tragačicinoj vrsti nije bilo imena, jezik ovih stvorenja i dalje je bio tek nešto malo složeniji od ptičjeg cvrkutanja ali od kako se rodilo ovo Tragačicino drugo dijete, tako se čvrsto držalo majke da je ova na njega mislila kao na ‘Hvatačicu’.
Opterećena djetetom, Tragačica je među posljednjima stigla do ubijene antilope; ostali su već počeli kamenim oruđem rezati hrskavicu i kožu koje su povezivale udove i tijelo životinje. Ovim komadanjem moglo se brzo pribaviti meso; brzo bi odvukli udove u razmjernu sigurnost šume, gdje bi na miru mogli jesti. Tragačica je zdušno prionula na posao. Nije se, međutim, ugodno osjećala na jakome suncu. Proteći će još milijun godina prije no što daleki potomci Tragačice, po obliku znatno bliži ljudima, budu mogli zadržavati na suncu, s tijelom koje se može znojiti i skupljati vlagu u masnim naslagama. Tijela će im nalikovati na svemirska odijela napravljena za preživljavanje u savani.
Smanjivanje svjetske šume bila je katastrofa za majmune koji su nekada u njoj živjeli. Zenit ove velike obitelji životinja već je ležao duboko u prošlosti. Ali neki su se prilagodili. Tragačicinoj vrsti još je bilo potrebno sjenovito okrilje šume, i dalje su se noću zavlačili u staništa pri vrhovima krošnji, ali danju bi se ohrabrili krenuti na otvoreno kako bi iskoristili neku ovako zgodnu prigodu da se domognu plijena. Ovaj način života nije bio bez rizika, ali bio je bolji od gladovanja. Kako se šuma sve više prorijeđivala, sve je više imala rubove, te se tako, zapravo, širio životni prostor stanovnika rubnih dijelova. I dok su nekako uspijevali opstajati između dva svijeta, slijepi skalpeli varijacija i prirodnog odabiranja oblikovali su ove očajne majmune. Odjednom se digla buka iz svih grla, a šape su počele udarati po tlu. Hijene su napokon namirisale krv antilope i približavale su se u velikom oblaku prašine. Uspravni majmuni uspeli su odrezati samo tri antilopina uda. Ali nije bilo više vremena. Stišćući dijete na grudima, Tragačica je potrčala za svojom družinom prema svježoj tami šume iz koje su joj potjecali predci.

Te noći, dok je Tragačica ležala u spletenim granama u vrhu stabla, nešto ju je iznenada probudilo. Sklupčan pokraj majke, Hvatačica je tiho hrkala.
Bilo je nečeg u zraku, neki slabašan miris dopro joj je do nosa, nešto je nagovijestilo promjenu.
Tragačica je bila životinja potpuno ovisna od okoliša u koji je bila uklopljena, te zato i vrlo osjetljiva na promjene. Ali odlikovala se i nečim višim od obične životinjske osjetljivosti: dok je gledala zvijezde očima i dalje prilagođenim skučenim šumskim prostorima, osjetila je tračak radoznalosti.
Kad bi joj bilo potrebno ime, mogla bi se zvati Tragačica.
Upravo ta iskra radoznalosti, daleki preteča sklonosti ka putovanjima, dovela je njenu vrstu do ovog mjesta toliko udaljenog od Afrike. Kako su ledena doba nastupala, preostali džepovi šume još su se više smanjivali ili nestajali. Da bi opstali, majmuni s ruba šume prihvaćali su rizik prelazaka preko otvorenih ravnica kako bi se domogli novog zaklona, pretpostavljene sigurnosti novog doma. Čak i oni koji bi preživjeli rijetko su se upuštali u više od jednog ovakvog putovanja za života, odiseje koja jedva da je iznosila koji kilometar. No, neki su uspjeli opstati i napredovati, da bi njihovi potomci stigli još dalje.
Na ovaj način, tijekom tisuća naraštaja, majmuni s ruba šume lagano su se raširili po cijeloj Africi, da bi onda, prešavši gibraltarski tjesnac, stigli i do Iberijskog poluotoka. Bio je to nagovještaj svrsishodnijih migracija koje će se zbiti u budućnosti. Ali majmuni su uvijek bili raštrkani i gotovo da nisu ostavljali tragove; nijedan paleontolog neće naslutiti da su stigli toliko daleko od Afrike, sve do sjeverozapadne Indije, pa i dalje.
Dok je Tragačica promatrala nebo, jedna zvijezda skliznula je preko njenog vidnog polja, lagano, postojano, s svrhom, poput neke mačke. Primijetila je da je dovoljno sjajna da pravi sjene. Čuđenje i strah počeše se nadmetati u njoj. Pružila je ruku, ali klizeća zvijezda nalazila se izvan dosega njenih prstiju.
Usred te noći, Indija se nalazila duboko u Zemljinoj sjeni. Ali ondje gdje se površina rotirajućeg planeta kupala u sunčevoj svjetlosti, bilo je svjetlucanja mreškanja boja, smeđe, plave i zelene, mjestimičnog treperenja nalik na otvaranja majušnih vrata. Plima tanahnih promjena prešla je preko planeta poput drugog terminatora.
Svijet je zatreperio oko Tragačice, a ona je čvršće privila svoje mladunče.

Ujutro se čopor uznemirio. Zrak je danas bio hladniji i nekako oštriji, ispunjen nečim što bi ljudi označili kao elektricitet. Svjetlost je bila neobična, jarka i isprana. Čak i ovdje, u dubini šume, puhao je povjetarac, od čega je lišće na granama šumjelo. Nešto je bilo drukčije, nešto se promijenilo, a to je uznemirilo životinje.
Tragačica je hrabro krenula uz povjetarac. Cvokoćući, Hvatačica je pognuto pošla za njom.
Tragačica je stigla do ruba šume. Na ravnici već obasjanoj jutrom ništa se nije micalo. Pogledala je uokolo, ispunjena tračkom zbunjenosti. Njen um naviknut na šumu nije znao dobro analizirati prazna područja bez stabala, ali ipak joj se učinilo da je ravnica pred njom drukčija. Jučer kao da je bilo više zelenila, kao da su se pružali šumarci na zaklonjenim stranama onih golih brda u daljini, odnosno kao da je voda tekla ovim sada isušenim koritom potoka. Ali teško je mogla biti sigurna u to. Njezino nikada postojano sjećanje već je blijedjelo.
Ali sada je bilo nečeg na nebu.
Nije to bila ptica, jer to se nije kretalo niti je letjelo. Nije bilo oblak, jer je bilo čvrsto, oštrih rubova i okruglo. A i sjalo je, gotovo podjednako žarko kao i samo sunce.
Privučena pojavom, izašla je iz sjene šume i stupila na otvoreno.
Počela je hodati naprijed-natrag ispod čudnovate stvari, ispitujući je. Bila je otprilike veličine njezine glave i oblivena svjetlošću odnosno, sunčeva svjetlost mreškala se na njoj, kao što bi se odražavala s površine potoka. Nije imala mirisa. Ličila je na neki plod koji visi na grani, jedino što nije bilo nigdje stabla. Četiri milijarde godina prilagođavanja na Zemljino nepromjenjivo gravitacijsko polje ugradilo je u njoj instinkte koji su joj govorili da ništa tako malo i čvrsto ne može samo od sebe stajati u zraku: ovo je bilo nešto novo te ga se zato trebalo kloniti. Ali nije palo na nju niti ju je na bilo koji način napalo.
Podigla se na vrhove prstiju i zabuljila u kuglu. Spazila je dva oka kako joj uzvraćaju pogled.
Zagunđala je i bacila se na tlo. Ali lebdeća kugla nije reagirala, a kada je ponovo podigla pogled, postalo joj je jasno. Kugla joj je samo vratila njen lik, premda izobličen; bile su to njezine oči, onakve kakve je ranije viđala na glatkoj površini neke mirne vode. Od svih životinja na Zemlji jedino su pripadnici njezine vrste mogli prepoznati sebe u takvim odrazima zato što su samo oni imali punu svijest o sebi. Ali na izvjestan mutan način također joj se učinilo da joj je odrazom njenog lika lebdeća kugla uzvratila pogled, kao da je posrijedi jedno ogromno Oko.
Posegnula je gore, ali ni na vrhovima prstiju, s potpuno ispruženim dugačkim rukama penjača po drveću, nije je mogla dosegnuti. Da je bilo više vremena, mogla se dosjetiti da se popne na nešto kako bi dohvatila kuglu, na neki kamen ili gomilu granja.
Ali tada je Hvatačica kriknula.
Tragačica je pala na sve četiri, i prije no što je to i shvatila već je pognuto jurila. Ispunio ju je užas kada je vidjela što se zbiva s njezinim mladunčetom.
Dva stvorenja stajala su iznad Hvatačice. Nalikovala su na majmune, ali bila su uspravna i visoka. Tijela su im bila žarkocrvena, kao da su krvava, a lica su im bila ravna i bez dlaka. I domogli su se Hvatačice. Prebacili su nešto poput lijana ili loze preko mališana. Hvatačica se otimala, vikala i grizla, ali dva visoka stvorenja lako su je sputala lijanama.
Tragačica se bacila, kričeći, iskešenih zuba.
Jedan od crvenih primijetio ju je tog trenutka. Oči su mu se u šoku raširile. Dohvatio je nešto što je ličilo na štap i hitnuo ga kroz zrak. Nešto nemoguće teško tresnulo ju je u glavu. Tragačica je bila dovoljno teška i brza, tako da ju je inercija bacila na stvorenje, oborivši ga na zemlju. Ali glava joj je bila puna zvijezda, a usta puna ukusa krvi.
Iza istočnog obzora suknuo je pokrov tame poput uzavrelog oblaka. Razlijegao se udaljeni pucanj groma, a sijevnula je i munja.

PREUZIMANJE: nakon odabira željenog formata otvorit će se Mega stranica na kojoj pritisneš download i to je to 🙂

.PDF .EPUB

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *