Podijeli:

https://pdfknjige.com/download/philip-k-dick-filmske-price-pdf-epub/

Prva misao koja je Andertonu pala na pamet kad je ugledao mladića bila je: ćelavim. Ćelavim i debljam se i starim. Ali nije je naglas izrekao. Samo je odgurnuo stolicu, ustao i odlučno obišao svoj radni stol, kruto ispruživši desnu ruku. S usiljeno prijaznim osmijehom na licu rukovao se s mladićem.
“Witwer?” upitao ga je, postigavši da mu ta izjava zvuči ljubazno.
“Tako je”, rekao je mladić. “Ali vi me zovite Ed, naravno. Hoću reći, ako su vam bespotrebne formalnosti odbojne koliko i meni.” Na pretjerano samouvjerenom licu tog plavokosog mladića vidjelo se da to pitanje smatra riješenim. Oslovljavat će jedan drugoga s Ed, odnosno John: sve će od samoga početka biti zasnovano na sporazumnoj suradnji.
“Jeste li uspjeli pronaći zgradu bez poteškoća?” upitao ga je Anderton suzdržano, zanemarivši odviše prisan uvodni nastup. Bože mili, moram sačuvati barem nešto. Stresao se od straha i oblio ga je hladni znoj. Witwer se kretao uredom kao da ga već posjeduje – kao da ga premjerava. Zar ne može pričekati još koji dan -neko pristojno razdoblje?
“Bez poteškoća”, vedro mu je odgovorio Witwer, s rukama u džepovima. Pažljivo je proučio opsežne dosjee naslagane uza zid. “Ne dolazim naslijepo u vašu agenciju, shvaćate. Imam popriličan broj vlastitih nazora o načinu na koji se Predzločin vodi.”
Anderton si je drhtavom rukom pripalio lulu. “Kako se vodi? Baš me to zanima.”
“Ne vodi se loše”, rekao je Witwer. “Zapravo, vodi se prilično dobro.”
Anderton ga je čvrsto pogledao. “To je vaše privatno mišljenje? Ili to kažete samo tako?”
Witwer mu je odgovorio s bezazlenim izrazom lica. “Privatno i javno. U Senatu su zadovoljni vašim radom. Zapravo, oduševljeni su.” Dodao je: “Onoliko oduševljeni koliko to starci već mogu biti.”
Andertona je ovo zaboljelo, ali održao je smirenu vanjštinu. Uz određen napor, ipak. Upitao se što li Witwer zaista misli. Što li se zaista zbiva u toj ostriženoj lubanji? Mladićeve su oči bile plave, svijetle – i nelagodno bistre. Witwera se ne da vući za nos. Očito je i vrlo ambiciozan.
“Koliko sam uspio shvatiti”, rekao je Anderton oprezno, “bit ćete mi pomoćnik sve dok ne odem u mirovinu.”
“Tako sam i ja to shvatio”, odvratio mu je ovaj, ne oklijevajući ni trenutka.
“A to bi moglo biti ove godine, ili sljedeće – ili tek za deset godina.” Andertonu je lula zadrhtala u ruci. “Nisam ni zbog čega dužan otići u mirovinu. Osnovao sam Predzločin i ovdje mogu ostati koliko god želim. To je isključivo moja odluka.”
Witwer je kimnuo glavom, i dalje bezazlena izraza lica. “Naravno.”
Anderton se s naporom za mrvicu ohladio. “Samo bih htio da to bude jasno.”
“Od samog početka”, složio se Witwer. “Vi ste šef. Onako je kako vi kažete.” Odavajući dojam potpune iskrenosti, upitao ga je: “Biste li mi htjeli pokazati organizaciju? Volio bih se što prije pobliže upoznati s ustaljenom rutinom.”
Dok su hodali kroz vrevu žuto osvijetljenih, nanizanih ureda, Anderton je rekao: “Poznajete teoriju predzločina, naravno. Nadam se da to možemo pretpostaviti.”
“Znam one informacije koje su dostupne javnosti”, odvratio mu je Witwer. “Uz pomoć mutantnih prekoga (eng. precognition-vidovitost) odvažno ste i uspješno dokinuli post-zločinski kazneni sustav zatvora i globa. Kao što nam je svima jasno, kazna nikad nije s naročitim uspjehom odvraćala ljude od zločina, a teško da je mogla pružiti utjehu žrtvi koja je već stradala.”
Došli su do dizala u smjeru prizemlja. Dok su se hitro spuštali njime, Anderton je rekao: “Vjerojatno ste shvatili osnovni pravni nedostatak metodologije predzločina. Hvatamo osobe koje nisu prekršile nijedan zakon.”
“Ali nema nikakve sumnje da hoće”, potvrdio je Witwer s potpunim uvjerenjem u to.
“Na svu sreću, neće – jer mi ih preduhitrimo prije nego što mogu počiniti nasilno djelo. Stoga je počinjenje samoga zločina apsolutna metafizika. Mi tvrdimo da su krivi. Oni, s druge strane, dovijeka tvrde da su nevini. A, na određen način, i jesu nevini.”
Vrata dizala su se otvorila, pa su pošli niz još jedan žuto osvijetljen hodnik. “U našem društvu nema krupnih zločina”, nastavio je Anderton, “ali imamo zatvorski logor pun preduhitrenih zločinaca.”
Vrata su se otvorila i zatvorila, te su se našli u analitičkom krilu. Pred njima su se uzdizali dojmljivi redovi opreme – receptori podataka i računalni mehanizmi koji su proučavali i rekonstruirali primljenu građu. A iza te aparature sjedilo je troje prekoga, gotovo nedostupnih pogledu kroz labirint žica.
“Eno ih”, oporo je kazao Anderton. “Kako vam se čine?”
U tmurnome polumraku troje idiota sjedilo je i blebetalo. Svaka nesuvisla riječ i svaki nasumični slog analizirali su se, uspoređivali, iznova sastavljali u obliku vizualnih simbola, prepisivali na uvriježene bušene kartice i izbacivali u različite, kodirane pretince. Cijeloga dana idioti su blebetali, zarobljeni u posebne stolice s visokim naslonima, sapeti ujedan te isti ukrućeni položaj metalnim obručima, svežnjevima žica i štipaljkama. Tjelesne su im se potrebe automatski zbrinjavale. Duhovnih potreba nisu imali. Na vegetativnoj su razini mrmljali i drijemali i postojali. Umovi su im bili tupi, zbunjeni, izgubljeni u sjenama.
Ali ne u sjenama današnjice. Ta tri nesuvisla, buncava stvora, prevelikih glava i ispijenih tijela, promišljala su budućnost. Analitička aparatura bilježila je proročanstva, pa dok je troje prekoga-idiota govorilo, aparatura ih je pomno slušala.
S Witwerova je lica prvi put nestalo živahne samouvjerenosti. U oči mu se uvukao bolestan, obeshrabren izraz, mješavina stida i moralnog šoka. “To nije… ugodno”, prošaptao je. “Nisam shvatio da su tako…” Zamahnuo je rukama, upinjući se da nađe pravu riječ. “Tako… deformirani.”
“Deformirani i retardirani”, smjesta se složio Anderton. “Posebno ona cura ondje. Donni je četrdeset pet godina. Ali izgleda kao da joj je otprilike deset. Njihov dar apsorbira sve ostalo: režanj za ESP (Extra Sensory Perception – izvanosjetilna percepcija) recipročno im sažme frontalno područje. Ali zašto bi nas bilo briga za to? Mi dobivamo njihova proročanstva. Pružaju nam ono što nam treba. Njima ništa od toga nije jasno, ali nama jest.”
Osupnut, Witwer je prišao aparaturi na suprotnoj strani sobe. Iz jednog je pretinca izvadio bunt kartica. “Jesu li ovo imena do kojih su došli?” upitao je.
“Očito.” Anderton mu je namršteno oduzeo kartice. “Nisam ih imao prilike proučiti”, objasnio je, nestrpljivo prikrivajući iziritiranost.
Witwer je očarano promatrao kako aparatura izbacuje novu karticu u sada prazan pretinac. Za njom je pala druga – i treća. Iz rotirajućih diskova ispadala je kartica za karticom. “Prekogi zacijelo vide prilično daleko u budućnost”, uskliknuo je Witwer.
“Vide jedan prilično ograničen vremenski raspon”, obavijestio ga je Anderton. “U najboljem slučaju, tjedan ili dva unaprijed. Velik dio njihovih podataka beskoristan nam je – jednostavno nije relevantan za našu svrhu. Predajemo ga odgovarajućim agencijama. A one nam zauzvrat daju svoje podatke. Svaki važni biro ima podrum s dragocjenim majmunima.”
“Majmuni?” Witwer ga je pogledao s nelagodom. “A, da, shvaćam. Ne vidi zlo, ne govori zlo, i tako dalje. Vrlo duhovito.”
“Vrlo primjereno.” Anderton je automatski prikupio pristigle kartice koje je izbacila vrtnja aparature. “Neka od ovih imena bit će potpuno odbačena. A najveći dio ostalih bilježi sitae prijestupe: krađe, izbjegavanje poreza na dohodak, nasilje, iznude. Kao što sasvim sigurno znate, Predzločin je srezao krupne zločine za devedeset devet cijelih osam posto. Rijetko kad dođe do stvarnog ubojstva ili veleizdaje. Naposljetku, krivac zna da ćemo ga zatočiti u zatvorski logor tjedan dana prije nego što dobije priliku počiniti zločin.”
“Kada je zadnji put počinjeno neko stvarno ubojstvo?” upitao ga je Witwer.
“Prije pet godina”, rekao mu je Anderton, s ponosom u glasu. “Kako je do toga došlo?”
“Zločinac je utekao našim ekipama. Znali smo mu ime – zapravo, znali smo sve pojedinosti o zločinu, uključujući i ime žrtve. Precizno smo znali trenutak, mjesto planiranog nasilnog djela. Ali nismo uspjeli spriječiti da ga počini.” Anderton je slegnuo ramenima. “Napokon, ne možemo ih sve uhvatiti.” Promiješao je kartice. “Ali uspijevamo uhvatiti većinu.”
“Jedno ubojstvo u pet godina.” Witweru se vraćalo samopouzdanje. “Prilično dojmljiv historijat – to je nešto čime se valja ponositi.”
Anderton je tiho kazao: “Pa i ponosim se. Prije trideset godina razradio sam teoretsku stranu – u ono vrijeme kad su sebičnjaci uglavnom ciljali na brze burzovne pljačke. Uočio sam mogućnost nečeg legitimnog – nečeg od iznimne vrijednosti za društvo.”
Dobacio je snop kartica Wallyju Pageu, svome podčinjenom, pod čijom je upravom bio majmunski blok. “Vidi koje nam trebaju”, rekao mu je. “Sam procijeni.”
Kad je Page otišao s karticama, Witwer je zamišljeno rekao: “Velika je to odgovornost.”
“Nego što”, složio se Anderton. “Dozvolimo li makar jednom zločincu da pobjegne – kao što se to dogodilo prije pet godina – imat ćemo ljudski život na savjesti. Odgovorni smo isključivo mi. Ako mi napravimo propust, netko pogiba.” Ogorčeno je istrgnuo tri nove kartice iz pretinca. “Radi se o povjerenju javnosti.”
“Dođete li ikad u iskušenje…” Witwer je načas oklijevao. “Hoću reći, neki krivci koje uhvatite sigurno vam znaju štošta ponuditi.”
“To im ništa ne bi koristilo. Duplikati kartica ispadaju u Glavnom stožeru kopnene vojske. Zbog provjere i poravnavanja. Mogu nas držati na oku koliko god ažurno žele.” Anderton je bacio pogled na karticu na vrhu. “Zato, čak i kad bismo htjeli prihvatiti…”
Zastao je, a usne su mu se stisnule.
“Što je bilo?” znatiželjno ga je upitao Witwer.
Anderton je pažljivo presavinuo karticu s vrha i spremio je u džep. “Ništa”, promrmljao je. “Baš ništa.”

PREUZIMANJE: nakon odabira željenog formata otvorit će se Mega stranica na kojoj pritisneš download i to je to 🙂

.EPUB .PDF