Lynn Shepherd – Probodeno srce [pdf]

Podijeli:
Facebook
Google+
https://pdfknjige.com/download/lynn-shepherd-probodeno-srce-pdf/
Twitter
Pretplati se
Instagram
RSS

Lynn Shepherd doktorirala je na Oxfordu englesku književnost, a ljubav prema klasicima prenosi i u svoje romane. Dugo je radila kao predstavnica za tisak za tvrtku Guinness, gdje je započela i akciju “Voda za život” koja dovodi čistu vodu u brojna afrička sela.

Danas se bavi samo pisanjem, a njezini su romani među najpopularnijim primjerima povijesnog krimića. Kako sama kaže, voli još mačke (ima ih dvije), Englesku (gdje živi), renesansnu umjetnost i najbolje američke kriminalističke serije.


Autorica o djelu:

Lik baruna von Reisenberga velikim se dijelom temelji na stvarnoj osobi. Barun Karl von Reichenbach rođen je 1788. u Stuttgartu, gdje je njegov otac bio sudski knjižničar. Nije bio plemić po rođenju, ali mu je titula dodijeljena kao priznanje za njegov doprinos znanosti i industriji. Zaslužan je upravo za otkrića koja sam pripisala svome fikcionalnom barunu, uključujući kreozot, parafin, pitakal i brojne druge kemijske spojeve. Godine 1839. von Reichenbach se povukao iz kemijskih studija i posvetio istraživanju magnetizma i drugih s njime povezanih sila kao što su elektricitet, toplina i svjetlost. Na osnovi tih. istraživanja postupno je postao uvjeren da postoji još jedna nevidljiva energijska sila u svemiru,  prisutna i u Sunčevoj i u Mjesečevoj svjetlosti, a slična je elektricitetu i magnetizmu, iako nije istovjetna ni jednoj od njih. Bila je to zapravo »tajanstvena energija« koja se širi cijelim svemirom i on ju je nazvao »Odic silom« ili »Odom«. Vjerovao je da je zapravo riječ o »krvi« svemira, sili koja objašnjava sve, od aurore borealis do ektoplazme, lutajućeg plamena, »rotirajućeg stola« na spiritističkim seansama i položaja drevnoga uspravnoga kamenja. Barun je do svojih zaključaka došao poslije rada s desetcima ljudi koje je nazvao »preosjetljivima«, od kojih su mnogi patili od živčanih bolesti. Ti su ljudi tvrdili da vide blistavi plamen što isijava iz magnetskih polova.

Von Reichenbach je osmislio posebnu napravu za daljnje ispitivanje svojih teorija, uključujući konstrukciju od metalnih ploča na krovu svoga dvorca, postavljenih tako da hvataju Sunčevu i Mjesečevu svjetlost i prenose je pomoću žica u posebnu tamnu prostoriju koja se nalazila ispod njih. Njegovi bi »preosjetljivi« proveli mnoge sate u toj prostoriji, a zatim bi zatražio od njih da drže krajeve tih žica i opišu što vide. Von Reichenbach je počeo eksperimentirati i s uzorcima ruda i metala iz svojih geoloških zbirki, koje bi svojim »preosjetljivima« pokazivao na rotirajućem stolu jednog za drugim, u prostoriji posve izoliranoj od ostalih izvora svjetlosti. Otkrio je da neki »preosjetljivi« mogu vidjeti plamenove različitih boja, u rasponu između zelene do bakrene i crvene do cinčane. Uranjanje u vodu za mjesečine moglo je »preosjetljive« učiniti fizički bolesnima, a neki su se od njih izbjegavali zateći u blizini zrcala. Medu ostalim, ustanovio je da su mlade žene posebno osjetljive u vrijeme mjesečnice. Dok bi provodio svoje eksperimente, sam barun bio bi na strogoj dijeti i ne bi dodirivao metale.

Von Reichenbach je s vremenom postao uvjeren da je »lunatičnost« posljedica prekomjerne osjetljivost na Od. Ispitivao je stotine ljudi koji su patili od mjesečarenja, noćnih mora, histerije i drugih duševnih poremećaja te zaključio da bi drevna vjerovanja povezana s utjecajem Mjeseca zapravo mogla proizlaziti iz učinka sile Od na mjesečini. Otkrio je da izlaganje pojedinaca koji su patili od »lunatičnih« stanja Mjesečevoj svjetlosti neposredno uzrokuje fizičke simptome kao što su grčevi u mišićima i osjećaj topline na koži, kao i osjećaj duševnog nemira i nelagode.

Mnogi od ljudi koji su živjeli u von Reichenbachovu susjedstvu počeli su se bojati toga visokog i tajanstvenog čovjeka odjevenog u crno,
koji je obilazio svježe iskopane grobove, sam šetao stazama skriven od pogleda i zatvarao mlade žene u svoj dvorac. Čak su ga neki prozvali »vještcem iz Cobenzla« (dvorac je prethodno bio u vlasništvu čovjeka tog imena).

Von Reichenbachove teorije prvi su put objavljene u Njemačkoj 1849. te prevedene na engleski sljedeće godine. Podijelio je onodobnu znanstvenu javnost, pri čemu su neki članovi akademije prihvatili njegova otkrića, a drugi su propitivali njegove metode i tražili objektivniji dokaz od iskaza svjedoka koji su često bili poremećeni i ranjivi pa stoga vrlo sugestibilni.

Iako je von Reichenbach s vremenom i sam povjerovao da vidi svjetlost Odica, nikad za svoje teorije nije ponudio dokaz ozbiljne znanstvene težine, unatoč tomu što je očito zabilježio »isijavanje Odica« na dagerotipskim snimkama, od kojih je prva objavljena 1861. U svojoj pjesmi Aurora Leigh (1856.), Elizabeth Barrett Browning spominje »Od silu Nijemca Reichenbacha / koja još iz ženskih vršaka prstiju gori plavim plamenom«.

U Blackwood’s Edinburgh Magazineu iz 1847. zaista je objavljen članak naslova »O istinitosti narodnih vjerovanja«. Članak sadržava
kratko izvješće o eksperimentima koje je von Reichenbach provodio na Fraulein Maix, koja opisuje kako je, kad je zamoljena da drži magnetnu šipku, osjetila »unutarnju borbu u rukama, prsima i glavi«. Ostalo sam izmislila.

Von Reichenbachove teorije otad su na lošem glasu, barem u većinskoj znanstvenoj zajednici, a to da je Hitler navodno oduševljeno
reagirao na ideju o sili Odic zacijelo nije pridonijela njihovu ugledu. Svoj prvi susret s barunom i većinu pojedinosti u vezi sa stvarnim
barunovim eksperimentima mogu zahvaliti djelu Lost Science (Izgubljena znanost) Gerryja Vassilatosa. Poslije sam pročitala von Reichenbachova vlastita »Istraživanja o magnetizmu, elektricitetu, toplini, svjetlu, kristalizaciji i kemijskoj privlačnosti u vezi sa životnom silom«. Ostali aspekti mog lika djelo su moje mašte, kao, primjerice, činjenica da je možda bolovao od lupusa ili porfirija (bolesti koje 1851. g. još nisu bile dijagnosticirane) te njegova opsjednutost stanjima krvi i eksperimentima koje je provodio u Londonu kako bi ih istražio. Stvarni je barun umro 1869. u hotelskoj postelji.

Za barunovu zbirku voštanih figura nadahnula me izvanredna knjiga Marine Warner Phantasmagoria, u kojoj je fotografija animirane voštane figure »Uspavana ljepotica« što ju je izradio Philippe Curtis 1765. Knjiga Marine Warner čudesno je izvješće o fenomenu iluzije i imaginacije, od dima i zrcala, do svjetla, sjene, oblaka i duhova. Ona je ujedno neprocjenjiv izvor grade o osamnaestostoljetnim i devetnaestostoljetnim fantaz-magorijama i iluzijama koje opisuje, uključujući glasoviti pariški scenski spektakl Étienne-Gasparda Robertsona.

»Uređaji za zazivanje duhova umrlih« zaista su postojali, a onaj koji opisujem temelji se na napravi što ju je 1706. izumio Francis Hauksbee, učenik Isaaca Newtona.

Priča o sestrama Fox u četvrtom poglavlju preuzeta je iz stvarnoga novinskog izvješća u New York Tribuneu od 10. kolovoza 1850. godine. Vidi The Spirit Rappers Herberta G. Jacksona, 8. Poglavlje.

Spisateljica Charlotte Bronte nazvala je Veliku izložbu »golemom, čudnom, novom i neopisivom«. Čitatelji koji žele saznati više pronaći će mnoštvo internetskih stranica posvećenih toj temi, a izvrsno i nevjerojatno informativno izdanje programa »In Our Time« BBC-jeva Radija 4 može se pronaći na stranici http://www.bbc.co.uk/programmes/p003cl9x. Izvadak iz kataloga u sedmom poglavlju stvarni je primjer.

Priznajem da sam se malo slobodnije služila datumima povezanim s Ashmoleovom ostavštinom, koja je zapravo bila smještena u Ashmolean Museumu do 1860., kada je premještena u knjižnicu Bodleian.

 

PREUZIMANJE: nakon odabira željenog formata otvorit će se Mega stranica na kojoj pritisneš download i to je to 🙂

.PDF

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *