Joe Abercrombie: Smrskano more – Pola kralja
“Ima tko još koju pjesmu?” netko vikne.
Na iznenađenje sviju prisutnih, a ponajviše svoje, Yarvi je imao. Bila je to pjesma koju mu je majka nekoć pjevala navečer, kad je bio mali i bojao se mraka. Nije znao zašto je se sjetio, ali glas mu se vine visoko i slobodno, do mjesta daleko od smrdljivog broda i do svega što su ovi ljudi odavno zaboravili. Jaud je treptao gledajući ga, a Rulf je zurio, i Yarviju se činilo da, iako je vezan lancima i bespomoćan u ovoj natruloj kadi, nikad nije pjevao ni upola tako dobro. Kad je završio, nastupila je tišina, i čulo se jedino škripanje broda na uzbibanoj vodi, vjetar među jarbolima i daleki, visoki krikovi galebova u daljini.
“Daj još jednu”, netko reče.
Pa im je Yarvi dao još jednu, pa još jednu i još jednu nakon nje. Pjevao im je pjesme o ljubavi izgubljenoj i ljubavi nađenoj, uzvišenim djelima i podmuklim djelima. O Layu iz Frokija, toliko hladnokrvnom da je prespavao bitku, i pjesmu o Ashenleer, koja je imala tako oštro oko da je mogla prebrajati sva zrna pijeska na plaži. Pjevao je o Horaldu Naputovanome koji je porazio crnoputog kralja Daibe u utrci i na kraju otplovio toliko daleko da je pao preko ruba svijeta. Pjevao je o Angulfu Raskoljenom Stopalu, Malju za Vansterlanđane, ali nije spomenuo da mu je to bio pradjed. Svaki put kad bi završio, netko bi ga tražio još jednu, sve dok se mlađak Oca Mjeseca nije pokazao iznad brežuljaka i zvijezde počele viriti kroz nebesko tkanje, i zadnja se nota priče o Beregu, koji je umro da bi osnovao Svećenstvo i zaštitio svijet od magije, nije rasplinula u polumraku.
“Kao ptičica sa samo jednim krilom.” Kad se Yarvi okrenuo, Shadikshirram ga je gledala odozgo i popravljala ukosnice u kaotičnoj kosi.
“Krasno pjeva, jel’da, Trigg?” Nadglednik šmrcne i nadlanicom obriše oči, pa glasom punim emocija reče,
“Nikad nisam čuo ništa slično.” Mudri čekaju svoj trenutak, majka Gundring je govorila, ali ga nikad ne propuštaju. Pa se Yarvi nakloni i obrati se Shadikshirram na njezinu jeziku. Nije ga znao dobro, ali dobar svećenik zna svakoga lijepo pozdraviti.
“Čast mi je”, reče ljubazno, dok je razmišljao kako bi joj rado stavio crni jezičasti korijen u vino, “pjevati tako slavnoj osobi.” Ona ga sumnjičavo pogleda.
“Bogme si pun iznenađenja.” Zatim mu dobaci svoju gotovo praznu bocu i odšeće, pjevušeći bez sluha tako da je
jedva prepoznao Baladu o Frokiju. Da su mu to vino poslužili za očevim stolom, ispljunuo bi ga robu u lice, ali sada mu se činilo najboljim koje je ikad okusio, puno sunca i voća i slobode. Bilo mu je teško podijeliti to malo što je ostalo, ali Rulfov velik osmijeh nakon što je gutnuo vrijedio je toga. Dok su se spremali za počinak, Yarvi primijeti da ga ostali robovi drugačije gledaju. Ili, u stvari, da ga uopće gledaju. Čak mu se i Sumael zamišljeno mrštila sa svog mjesta pred kapetaničinom kabinom, kao da je računica koju ne uspijeva riješiti.
“Zašto me gledaju?” promrmlja on Jaudu.
“Rijetkost je da dobiju nešto dobro. Ti si im to pružio.” Yarvi se nasmiješi dok je navlačio krzna do brade. Neće sjeći čuvare nožem, ali možda su mu bozi dali bolje oružje. Vrijeme mu možda curi kroz prste. Nije ih, uostalom, imao cijeli komplet. Ali morao je biti strpljiv. Strpljiv kao zima. Jednom, nakon što ga je otac udario u naletu bijesa, Yarvijeva majka zatekla ga je kako plače.
Budala udara, rekla je.
Mudar se čovjek smiješi, i motri, i uči.
Onda udara.
PREUZIMANJE (nakon odabira željenog formata otvorit će se Mega stranica na kojoj pritisneš download i to je to 🙂
