Govore kako je Crni Dow ubio više ljudi od studene zime i popločao si trnovit put do prijestolja Sjevera brojnim lubanjama. Međutim, ni sedam godina kasnije lubanja prethodnog kralja Logena, zvanog Krvava devetka, nije pronađena. Novi kralj Unije, naš stari poznanik Jezal dan Luthar pleše onako kako svira Prvi među čarobnjacima, staro gunđalo Bayaz. A veliki mag ima svoje planove i razloge koji nisu nikom baš razvidni. I tako zapovijedi bjehu izdane, nove regimente unovačene, krediti za rat podignuti, vojska opremljena najjeftinijom opremom, gdje su u procesu nabave svi bitni i nebitni umočili svoje prste. Pod vodstvom maršala Kroya kroz sjevernjačko se blato probija moćna Južnjačka vojska. Deseci tisuća vojnika već se mjesecima muvaju po Sjeveru u igri mačke i miša sa snagama Crnog Dowa i čini se da nikome nije do toga da se zapodjene odlučujuća bitka. Sve dok banke ne zavrnu slavinu i Bayaz ne naredi da se rat privede kraju.
Na bezvrijednom brdašcu u nevažnoj dolini stoji zaboravljeni prsten stijena nazvan Junaci prema herojima iz legende koji su na tom mjestu pali u nekoj drevnoj bitci. I kako se povijest uvijek ponavlja na istom mjestu sukobit će se dvije vojske u srazu na sve ili ništa.
Trodnevna krvava bitka odlučit će o sudbini Sjevera, a obje zaraćene strane opterećene su unutrašnjim intrigama, razmiricama, neprijateljstvom i ljubomorom, pa je teško tvrditi hoće li ovoga puta pobjedu izvojevati srce junačko, lukava taktika ili tek slijepa sreća. Jedino što sigurno znamo jest da bankari ni ovog puta neće izgubiti.Britanski pisac Joe Abercrombie već je oduševio publiku i kritiku svojom trilogijom „Prvi zakon“. Taj je daroviti pisac u svom debitantskom uratku potpuno izokrenuo žanr fantastike, s golemim se uspjehom poigravajući njegovim klišejima i pravilima, stilom punim duhovitog cinizma, briljantnom karakterizacijom i brižno osmišljenom radnjom. „Junaci“, njegov peti roman, smješten je u svijet „Prvog zakona“ i potpuno zaokružen, tako da i novim čitateljima može poslužiti kao uvod u opus ovog majstorskog autora.Prestar sam ja za ova sranja”, mrmljao je Grlo, mršteći se od bola u načetom kolenu pri svakom drugom koraku. Krajnje je vreme da prestane s ovim. U stvari, krajnje vreme je odavno prošlo. Da se povuče i sedi na tremu iza kuće, s lulom, da se smeška i gleda vodu dok sunce zalazi, pošto je završio sve poslove za taj dan. Naravno da on nije imao kuću. Ali kada je bude imao, biće dobra.

Grlo je bio u mnogim škripcima. A sad je izgledalo da ga čeka još jedan. Stao je da na tren predahne kada se napokon domogao ravnog tla, presamićen, trljajući oči suzne od vetra. Pokušao je da priguši kašalj, zbog čega je samo zazvučao još glasnije. Junaci su se pred njim dizali u tami, veliki procepi u noćnom nebu, gde nisu sijale zvezde, visoki kao četiri čoveka, ili viši. Četrnaest divova, zaboravljeni na vrhu brda, šibani surovim vetrom. Tvrdoglavo čuvaju uzaludnu stražu.

Sada je na grubim ivicama kamenova video slabašni odsjaj vatre. Čuo je ljudske glasove kroz duboko režanje vetra. To ga je podsetilo na opasnost kojoj se izlaže, pa ga je preplavio novi talas straha. Strah je međutim zdrav, pod uslovom da te tera na razmišljanje. To mu je rekao Rud Trodrvaš, nekada davno. On je o ovome dobro razmislio, i ovo je bio častan postupak. Ili bar najmanje pogrešan.
Ponekad čovek boljem i ne može da se nada.
I tako je duboko udahnuo, pokušavajući da se priseti kako se osećao kada je bio mlad i kada ga nisu mučili zglobovi i kada ga je bolelo dupe za sve živo, pa je zakoračio napred, između ta dva stara kamena. Možda je to nekada u drevna vremena bila svetinja, možda se u tim kamenovima kriju snažne čini, i možda je najteži zločin nezvan ući u taj krug.

Grlo visoko diže prazne ruke, dlanova okrenutih napred, svojski se trudeći da mu se ne tresu.
„Lepo veče!”