August Cesarec – Tonkina jedina ljubav [pdf] [epub] [mobi]

Podijeli:
Facebook
Google+
https://pdfknjige.com/download/august-cesarec-tonkina-jedina-ljubav-pdf-epub-mobi/
Twitter
Pretplati se
Instagram
RSS

Tonkina-jedina-ljubavBilo je to u vrijeme kad je ono ljubomorno ratno čudovište kojemu se niko neće priznati ocem a svi su mu majka, ležalo još samo kao tajni embrio u mračnoj utrobi bankarskih, ministarskih i generalštapskih rezervatnih kasa. Bilo je to još u takvo predratno vrijeme kad se ljudima, pogotovo onima malima koji su poslije bili najvećom žrtvom, moglo činiti da su vodom pokršteni Evropejci za krštenje krvlju sposobni samo na dalekoj i valjda još divljoj periferiji svijeta, negdje tamo u istočnoj Aziji kad se radilo o žutim Japancima, ili u južnoj Africi kad se vodila borba sa, valjda crnima, dok su u Africi, Burima.

U našem gradu, manjem tada za više od pola nego što je to danas, u gradu tek s počecima kinocivilizacije i revolverprogresa, i prema tomu sa valjda barem upola tajnim policajnim arhivom od današnjeg, živjelo se, barem prosječno uzeto, još malograđanski idilično. Bilo je doduše i tada različitih uzbuđenja, no kao što tada još nikog nije uzrujavalo nešto takova kao što je rat, nije to nikog ni nešta takova, kao što je to jedna nemirna kći rata, s preteškim imenom da bismo ga tu mogli ispisati. Pa već i sam vanjski izgled grada bio je spokojniji: njegove ulice nisu uzbuđivali automobili, motocikli i električni tramvaj, nad krovovima i mnoštvom njegovih zvonika nisu bumbarali aeroplani i strujali valovi radija; – ritmično su po ulicama kloparali samo fijakerski konji, cinkali bicikli i brencao konjski tramvaj, a zrak je bio samo još carstvo za golubove i vrapce, oblake i vjetar, i najviše još za šarene dječije balone po groš.

U to vrijeme još i oni pomoću kojih se poslije u život probudilo čudovište rata u samoj Evropi, mislimo tu soldate, izgledali su da postoje samo zato da budu za dekoraciju i paradu, i najviše još za flert. Šareni, u svim mogućim uniformama, kako nam ih je to namrlo vjekovno jedno carstvo: – domobranci, zategnuti u svoje modre triko-hlače kao da će svakog časa nastupiti negdje u cirkusu, kanoniri u crvenim hlačama i kapi kao crveni đavoli, dragoneri sa svojim gajtanima i kacigom kao da će sad na vitešku kakvu obdulju, mnogo skromniji saniteci, no i oni još uvijek u boji, smeđoj ozbiljnoj boji i sa znakom svoje humane dužnosti u širokim, od domobranskih mnogo širim bajonetama za pojasom – ti soldati, i sami oni, određeni i dresirani već tada za kasniji pokolj, izgledali su također nekako idilično, a svakako romantično. Sa svojom nošnjom zanoseći na romantiku boje, oni su u sebi imali nešto tako reći ženskastog, ili, da ostanemo na tlu muškaraštva na kom su oni bili jer inače ne bi bili soldati, to su onda oni podsjećali na one mužjake o kojima pripovijeda zoologija i Darwin da su šareni, nakićeni i kitnjasti samo zato da se time dopadaju i privuku k sebi ženke.

No, a to im je i uspijevalo. Skromno mislimo, i ne izričemo pri tome nikakvo veselje, kao uostalom ni žalost, da im je to, barem u našem gradu, više uspijevalo nego danas. Crvene hlače, kričljive kao strasna, nestišana, ali smirenja željna krv, modre triko-hlače, iz kojih se jasno ističu jaki muškarački listovi, da te s njima stegnu kao kliještima, sabljica koja zvecka i zvoni po asfaltu, kao što to može zvoniti samo još srce, zaljubljeno i ponosno, da se za tobom okreću drugi ili druge – takova šta, zar je to bilo malo mnogoput i za mnoge napirlitane poludjevice u salonima, a kamoli za onaj mali i sitni ženski svijet koji se po cio tjedan prebijao i robijašio u kuhinji, uz tuđu bebu i u tvornici, a malo, malo zraka i mogućnosti za odmor i razonođenje dobijao samo u nedjelje i praznike poslije podne?

Nije to bilo malo za mnogu služavku, bonu, kuharicu, radnicu i drugi sličan ženski svijet, pa tako to, sasvim prirodno, iako popraćeno čudnovatim okolnostima, nije mimoišlo ni Tonku Novoselovu.

Zapravo je Tonka Novoselova, usprkos već tada navršene trideset i druge godine, bila u svemu, što se tiče Amorovih posala i intriga, naročit, nenačet izuzetak. Doduše, zli jezici njenih susjeda znali su šaputati i drukčije… Tonka je bila siroče, još u djetinjstvu umro joj je otac, a kasnije i majka. No na sreću, majka je ostavila iza sebe drugoga muža, i to je bio Tonkin spas, jer je kod ovoga, budući da se on nije po drugi put oženio, ostala kao gazdarica. I onda, baš su u tome bili zli jezici: da je Tonka uopće u svemu u očuha zamijenila pokojnu ženu, dakle i u noćnim dužnostima… Tako se bar o tome, na svojim šaputavim domjencima sa susjedama, preklinjala njena najbliža susjeda. A to je onda moglo biti vjerojatno iz dva razloga: prvo, jer je ona imala svoj krevet upravo do stijene gdje je, s druge strane, bio Tonkin, i drugo, jer je ona bila gospojica od doduše nekih pedeset godina, no zato još uvijek bila žena s mnogo mladenačke nostalgije, pa prema tome sigurno mogla imati izoštren sluh za šapat i šumove, makar to bilo i u krevetu preko zida.

No, dok je takova bila paučina fame oko Tonke i njenog očuha, u stvari je istina – i to je osim Tonkinog hrkanja i prevraćanja u nešto škriputljivom njenom krevetu stara gospojica mogla jedino čuti preko zida – istina je bila samo u tom da je već davno, davno, pred više od godine dana, a tek mjesec-dva poslije majčine smrti, Tonkin očuh jedne subote i kasno već u noći došao kući nakresan kao možda nikad prije toga. I, kako mu je ona, ustavši u košulji iz kreveta, otvorila vrata, tako ju je on zagrlio, a zatim sjeo na njezin krevet, pa govorio, govorio, ne dao se odande, htio nešto više… No shvativši ga, kako ga u prvi mah uistinu nije, Tonka ga odgurnula od sebe, počela da viče. A i on je rogoborio, kleo još i u krevetu, naravno, već svome. I to je bilo sve. Sutradan, kad se on rastrijeznio, možda se više nije ni sjećao šta je htio u noći, ili bar nije o tom više ništa govorio. I nikad poslije, kroz cijelu godinu dana, nije on, premda je još pokoji put znao kući dolaziti dobre volje, pokušavao ništa slična. Od rana jutra, pa preko cijela dana, osim o podne, radio je on kao sluga u jednoj velikoj i blizoj trgovini stakla, a uvečer lijegao je rano i pokazivao još samo smisao za dobro i čvrsto spavanje. Možda je uostalom imao gdje drugdje koju drugu ženu, moglo se to suditi po tome da je znao kući dolaziti kasnije i onda kada očito nije bio u birtiji, jer je bio potpuno trijezan… No Tonka ta žena nije bila – drage susjede, i vi, stara gospojice preko zida, ona to uistinu nije bila!

 

PREUZIMANJE: nakon odabira željenog formata otvorit će se Mega stranica na kojoj pritisneš download i to je to 🙂

.PDF .EPUB .MOBI

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *