Viktor Car Emin – Mali od foguna [pdf] [epub] [mobi]
Čudan bijaše Grum, a još čudnija njegova brada: ni prije ni poslije ne vidjeh slične. Žućkasto-siva, dugačka, krupna, zbijena kao od nekakvih pletenica, što se uvijale kao guje. A kad bi pomakao laloke, s ona dva crna zuba u njima, i počeo jezikom da siječe i striže, činilo se, da to nije jedan jezik, već da ih ima desetero, koliko i onih zmija na bradi. Ne znači, da je u njega jezik bio – da rečem – zmijski, on bi samo odrezao, što je imao da odreže, a nije pitao, da li će to kome biti pravo ili ne, kao što to ne pita ni val, kad se sa svom svojom snagom i pjenom ruši u lađu, na koju ga udes namjeri.
I pismeni i viđeniji u mjestu s njime bi češće izvukli tanji kraj. Ako bi pokušali da ga pritisnu o stijenu, on bi im prezirno zasvirio: – Što vi znate? – pa pljucnuo i odjedrio naprijed.
Nego, začudo: što mu usta bijahu tvrđa, to mu lice bivaše mekše. Valjda je to dolazilo od očiju, s kojih se niz lične debele brazde neprestano točila neka pitoma svjetlost i vedrina. Može biti, da ga se stoga nisu bojala djeca, iako nije prema svima bio jednako prijazan. Najmanje poćudni bjehu mu đaci, ta – kako običavaše govoriti – mlada, razmažena gospoda, što misle, da su pomuzla svu mudrost ovoga svijeta, a ovamo ne bi umjeli ni jednog mornarskog uzla da naprave. Nadute levente!
U nekoj milosti bijasmo u njega samo trojica ili četvorica nas, što smo po cesti kupili ostatke cigara i njemu ih poklanjali. On ih je primao, ali s nekim dostojanstvom, kao da time čini nama nekakvu uslugu, kao da ima u njega duhana u izobilju i najbolje vrste. Mi smo međutim znali, da Gruma nije nikada pitala mladost, što će jednom reći starost i da zato mora sada pod stare dane sebi da duva u prazne dlanove. Duvao je, istina, ali dodijavao nije nikome, ni da mu što daruje ni pozajmi. Jedini izuzetak: oni otpaci cigara.
S nekim čudnim izrazom na licu, kao preko volje, trpao bi ugarke u svoju zemljanu lulu s kratkim, čađavim kamišem, pripalio, pa nek se dimi. To se obično dešavalo dolje, na moru, pod jelsama. Grum bi se uvalio na drvenu klupu, a mi buljili u njega mirno i bez riječi. Bože sačuvaj, upitati ga, da što priča: odmah bi se okosio, da on nije nikakva dadilja, da nekoga uspavljuje bajkama. Grehota, jer je u njega bila puna torba doživljaja. Jedna zgoda iz njegova djetinjstva morala bi naročito zanimljiva da bude. Stariji bi nas ljudi poticali: – Ajde, recite mu, neka vam priča, kako je bilo, kad ga ono san prevario!… – Pitali mi, molili, sve uzalud: ne čuje on na ono uho.
Nije dakle fajde, nego pričekati, da on sâm navrne razgovor na ono…
Tako bijaše i neki dan. Natlačio lulu duvanskim otpacima, što mu ih mi pokupismo, pripalio i pružio se na klupi. Od nas jedan po zemlji, a ostali na zidiću, i gledamo u njega, kako je prebacio nogu preko noge i u desni dlan prislonio lulu, iz koje neprestano cvrči i pišti, kao da se u njoj nešto davi. Nas kao da i ne vidi, već mu oči sve nekako vrljaju po lađama, usidrenim u mutnoj, napola zamuljenoj luci. Gleda u ljude, kako se motaju oko jarbolâ i spuštenih jedara, pa sve klima glavom, kao da mu nešto nije po ćeifu. Ujedared pljucnu na stranu i promrmlja:
– Ono je, što ja uvijek govorim: nema više mornarâ…
– Kako da nema? – usudih se da upitam ja, što sam mu toga dana donio najviše one pušljive zaire.
– Kad ja velim: nema – nema i… gotovo! – odbi on kroz kamiš.
Ali baš u taj mah zapjeva mu lula kao vila, i to ga valjda umekša, te poslije neduga mljaskanja i nepitan prihvati:
– Hoćeš da znaš, zašto ih nema? Zato, što danas mornar nema više nikakve prave škole. Jest… A ti tamo, što piljiš u me kao štrk u jaje?
Svi smo ga gledali kao i prije, ali Grum, živa slika i prilika mora, što vječito kuha, nije mogao da svako toliko ne zapljusne malo jače.
– Ne mislim ja, maćurline nijedne, one vaše škole, fine palače, zimi ugrijane, ljeti rashlađene, gdje vi, kad ne hvatate muhe, hrčete kao mješine, ili ako pak ne spavate, a ono povlačite prstom po karti pa sve pomalo pjevuckate: ovo je Indija, ono tamo Amerika, Australija, Kalifornija… a da i ne sanjate, koliko se mornar mora da topi i davi, dok se do njih probije.
– I vi ste, Grume, bili tamo?
– Da li sam bio? Hoćeš li da ti nabrojim koliko puta? I ne samo kao matori mornar, već i kao mali. A znaš li ti, što je to mali – mali od “foguna”? Ne znaš? Pa kako bi i znao? Samo ko je prošao onu sotonsku školu, onu moju, mogao bi da zna što je i tko je mali od “foguna”. Ja sam je prošao od prvoga do zadnjega slova, te znam, kako je tvrda bila. Još ne navršio jedanaestu i već “na kruhu”, na onom krutom, mornarskom, a ne kao vi, sokolići, na medu i majčinu mlijeku. Imao sam i ja mater, ali je bila uboga udovica, uvijek bosa, i po najljućoj zimi – evo, mislim, da je još vidim, kako plače, što nema za mene korice hljeba. Nema majka kruha, a u sinka zubi, da bi goru izgrizli. Nije druge nego na more, da namiriš želudac, a i da pomogneš – kako sinu doliči – sirotu majku.
PREUZIMANJE: nakon odabira željenog formata otvorit će se Mega stranica na kojoj pritisneš download i to je to 🙂
