George R. R. Martin – Igra prijestolja [pdf] [epub]
George R. R. Martin je stvorio istinsko remek-djelo, objedinivši sve ono najbolje što žanr epske fantastike može pružiti. Magija, spletke, romanse i pustolovine ispunjavaju stranice ovog epskog serijala, koji će zasigurno oduševiti ne samo ljubitelje žanra, već i mnogo širi krug čitatelja.
Nad zemljom u kojoj ljeta mogu trajati desetljećima, a zime mjesecima, nadvili su se crni oblaci. Ledeni vetrovi ponovo pušu i u snježnim bespućima sjeverno od Zimovrela, mračne i natprirodne sile okupljau se iza velikog zida koji štiti kraljevstvo. U središtu sukoba nalazi se obitelj Stark od Zimovrela, ljudi nepopustljivih i tvrdih, kao što je i zemlja kojom vladaju. Prostirući se od predjela okovanih surovom hladnoćom do dalekog ljetnog kraljevstva obilja i raskoši, ovo je priča o vitezovima i damama, vojnicima i čarobnjacima, plaćenim ubojicama i kopiladima, ljudima koji žive u vremenu zlih predskazanja. Kroz mnoge zavjere i spletke, tragedije i izdaje, bitke i opsade, rješava se sudbina obitelji Stark, njihovih saveznika i neprijatelja, dok svi oni pokušavaju pobjediti u toj najsmrtonosnijoj od svih igara: igri prijestolja.
PROLOG
Morali bismo krenuti natrag”, Gared ih je požurivao dok je šumu sve više obavijao mrak. “Divljaci su mrtvi.” “Bojiš se mrtvih?” upita Ser Waymar Royce s jedva primjetnim osmijehom.
Gared nije zagrizao mamac. Bio je star čovjek, prešao je pedesetu, i vidio vlastelinčiće kako dolaze i prolaze. “Mrtvi su mrtvi”, rekao je. “Nemamo nikakva posla s mrtvima.”
“Jesu li mrtvi?” tiho upita Royce. “Kakav dokaz imamo?”
“Will ih je vidio”, reče Gared. “Ako on kaže da su mrtvi, to je za mene dovoljan dokaz.”
Will je znao da će ga uvući u prepirku prije ili kasnije. Želio je da to radije bude kasnije negoli prije. “Moja mi je majka rekla da mrtvi ne pjevaju”, dodao je.
“Moja je dojilja govorila isto, Wille”, odvrati Royce. “Nikad ne vjeruj onomu što čuješ na ženskoj sisi. Ima stvari koje se mogu naučiti čak i od mrtvih.” Njegov glas odjekne, prebučan u tamnoj šumi.
“Dugo je jahanje pred nama”, istakne Gared. “Osam dana, možda devet. A pada noć.”
Ser Waymar Royce ravnodušno baci pogled prema nebu. “To se događa svakoga dana otprilike u ovo vrijeme. Bojiš li se mraka, Garede?” Will je mogao vidjeti napetost oko Garedovih usana i jedva suspregnut gnjev u njegovim očima pod debelom, crnom kapuljačom njegova plašta. Gared je proveo četrdeset godina u Noćnoj straži, kao muškarac i kao dječak, te nije navikao da ga olako shvaćaju. Ipak, bilo je tu još nečega. Ispod ranjenog ponosa, Will je osjećao nešto drugo u starijem čovjeku. Gotovo je mogao okusiti napetost koja se opasno bližila strahu. Will je dijelio njegovu nelagodu. Četiri je godine proveo na Zidu. Kad su ga prvi put poslali na onu stranu, sve stare pripovijesti vratile su mu se u sjećanje, a njegova se crijeva pretvorila u vodu. Poslije se tomu smijao. Dosad je već bio veteran stotina pohoda, a beskrajna mračna divljina koju su južnjaci nazivali ukletom šumom više ga nije imala čime plašiti.
Sve do ove noći. Nešto je noćas bilo drugačije. Ova je tama imala oštrinu od koje mu se dizala kosa na glavi. Devet su dana jahali, na sjever i sjeverozapad i opet na sjever, sve dalje i dalje od Zida uporno tragajući za četom divljih jahača. Svaki je dan bio gori od onog prethodnog. Današnji je dan bio najgori od svih. Sa sjevera je puhao hladan vjetar od kojeg je drveće šuštalo poput živih stvorova. Cijeloga dana Will se osjećao kao da ga nešto promatra, nešto hladno i neumoljivo što ga nije voljelo. Gared je isto osjećao to nešto. Will ništa nije toliko želio koliko odjahati glavom bez obzira u sigurnost Zida, ali to nije bio osjećaj koji je mogao podijeliti sa svojim zapovjednikom. Pogotovo ne sa zapovjednikom kao što je ovaj. Ser Waymar Royce bio je najmlađi potomak drevne obitelji s previše nasljednika. Bio je naočit osamnaestogodišnjak, sivook, otmjen i vitak poput bodeža. Sjedeći na svom velikom crnom bojnom konju, vitez se isticao pokraj Willa i Gareda na njihovim manjim brdskim konjićima. Nosio je crne kožne čizme, crne vunene hlače, crne rukavice od krtičje kože i vrstan dobro skrojen kaput od blistavih, crnih, metalnih prstena preko slojeva crne vune i uškrobljene kože. Ser Waymar bio je Prisegnuti brat Noćne straže manje od pola godine, ali nitko nije mogao reći da se nije pripremao za svoj poziv. Barem što se njegove odjeće tiče.
Njegov plašt predstavljao je njegovu krunsku slavu; bio je od samurovine, debeo, crn i mekan poput grijeha. “Kladim se da ih je sve sam poubijao, nego što”, rekao je Gared vojnicima uz vino, “zavrnuo im glavice, naš silni ratnik.” Svi su se nasmijali.
Teško je primati zapovijedi od čovjeka kojeg ste ismijavali uz čašu vina, razmišljao je Will dok je drhtureći sjedio na svome riđanu. Gared je sigurno osjećao isto.
“Mormont je rekao da ih moramo slijediti i to smo učinili”, reče Gared. “Oni su mrtvi. Više nas neće uznemirivati. Tegobno je jahanje pred nama. Ne sviđa mi se ovo vrijeme. Bude li sniježilo, trebat će nam četrnaest dana da se vratimo, a snijeg je ono najbolje čemu se možemo nadati. Jeste li ikad vidjeli ledenu oluju, moj gospodaru?”
Mladi plemić se doimao kao da ga nije čuo. Proučavao je sve dublji sumrak napola se dosađujući, a napola rastreseno. Will je jahao s vitezom dovoljno dugo da shvati kako ga je najbolje ostaviti na miru dok tako izgleda. “Ispričaj mi opet što si vidio, Wille. Svaku pojedinost. Ništa ne izostavi.”
Will je bio lovac prije nego što se pridružio Noćnoj straži. Zapravo, zvjerokradica. Mallisterovi slobodni jahači uhvatili su ga na djelu u Mal-listerovim šumama dok je derao kožu s jednog od Mallisterovih srndaća pa mu se izbor sveo na to da odjene crno ili izgubi ruku. Nitko se šumom nije mogao kretati tiše od Willa, a crnoj braći nije dugo trebalo da otkriju njegov dar.
“Logor je dvije milje dalje, preko onoga grebena, u blizini potoka”, reče Will. “Približio sam se koliko god sam se usudio. Ima ih osmero, muškaraca i žena zajedno. Djecu nisam vidio. Podigli su zaklon uza stijenu. Snijeg ga je dotad već bio dobrano prekrio, ali još sam ga mogao razaznati. Vatra nije gorjela, ali se ognjišna jama vidjela jasno kao dan. Nitko se nije micao. Dugo sam promatrao. Nijedan živ čovjek ne leži tako mirno.”
“Jesi li vidio išta krvi?” “Pa, nisam”, prizna Will. “Jesi li vidio kakvo oružje?”
“Pa bilo je mačeva, nešto lukova. Jedan je čovjek imao sjekiru. Masivna izgleda, dvostruke oštrice, opasan komad željeza. Ležala je na zemlji pokraj njega, tik uz njegovu ruku.”
“Jesi li uočio položaj tijela?”
Will slegne ramenima. “Nekoliko ih je sjedilo uz stijenu. Većina ih je bila na tlu. Kao da su mrtvi.”
PREUZIMANJE: nakon odabira željenog formata otvorit će se Mega stranica na kojoj pritisneš download i to je to 🙂
