Philip K. Dick – Čitač tmine [pdf][epub]

Podijeli:
Facebook
Google+
https://pdfknjige.com/download/philip-k-dick-citac-tmine-pdf-epub/
Twitter
Pretplati se
Instagram
RSS

Citac tmine - Philip K. DickJednom je jedan tip stajao cijeli dan istresajući bube iz svoje kose. Doktor mu je rekao da u njegovoj kosi nema buba. Nakon osamsatnog tuširanja, stojeći pod vrelom vodom sat za satom i trpeći bol od buba, izašao je i osušio se, a bube je još imao u kosi; u stvari, imao je bube posvud po sebi. Mjesec dana kasnije imao je bube u plućima.
Kako nije imao ništa drugo što bi radio ili o čemu bi mislio, počeo je teoretski razrađivati životni ciklus buba i, uz pomoć Britannice, pokušati točno odrediti kakve su to bube. Sad su mu ispunile kuću. Čitao je o mnogo različitih vrsta i konačno je primijetio bube vani, pa je zaključio da su to afide. Nakon što mu je ta odluka pala na pamet više se nije mijenjala, ma što da su mu drugi ljudi govorili… kao “Afide ne grizu ljude.”
To su mu govorili jer ga je to što su ga bube neprekidno grizle strašno mučilo. U dućanu 7-11, dijelu lanca proširenog na većinu Kalifornije, kupovao je sprejeve poput Raida i Black Flaga i Yard Guarda. Prvo je pošpricao kuću, a onda sebe. Činilo se da je Yard Guard najuspješniji.
Što se tiče teorijske strane, uočio je tri stupnja u ciklusu buba. Prvo, do njega bi ih donijeli da bi ga kontaminirali oni koje je zvao ljudima-prenositeljima, što su bili ljudi koji nisu razumjeli svoju ulogu u distribuiranju buba. Tijekom tog stadija bube nisu imale čeljusti ni mandibula (naučio je tu riječ tijekom svojih tjedana znanstvenog istraživanja, što je bila neuobičajeno knjiška preokupacija za tipa koji je radio u servisu Handy Brake and Tire štelajući doboše kočnica). Stoga ljudi-prenositelji nisu osjećali ništa. Sjedio bi u udaljenom kutu svoje dnevne sobe i gledao kako ulaze različiti ljudi-prenositelji – većinom ljudi koje je kratko poznavao, ali i neki njemu novi – prekriveni afidama u tom osobitom neujedajućem stadiju. Nasmiješio bi se u sebi, jer je znao da tu osobu bube iskorištavaju, a da ona to ne kuži.
“Čemu se to cerekaš, Jerry?” rekli bi oni.
On bi se samo nasmiješio.
U sljedećem stadiju bubama bi izrasla krila ili tako nešto, ali nisu to zbilja bila točno krila; u svakom slučaju, bili su to nekakvi udovi funkcionalne vrste pomoću kojih su se one mogle rojiti, što je bio način na koji su migrirale i širile se – naročito na njega. U toj točki zrak ih je bio pun; to je činilo njegovu dnevnu sobu, cijelu njegovu kuću, oblačnom. Tijekom tog stadija pokušavao ih je ne udahnuti.
Uglavnom mu je bilo žao njegovog psa, jer je mogao vidjeti kako se bube spuštaju i smještaju na njega, i vjerojatno dospijevaju psu u pluća, kao što su bile i u njegovima. Vjerojatno je – barem mu je tako njegova empatska sposobnost govorila – pas patio koliko i on. Treba li psa dati nekom drugom za njegovo dobro? Ne, ocijenio je: pas je sad bio, nenamjerno, inficiran, i donio bi bube sa sobom bilo gdje.
Ponekad je stajao pod tušem s psom, pokušavajući i njega isprati. S njim nije imao ništa više uspjeha nego sa sobom. Boljelo ga je što je osjećao da pas pati; nikad nije prestao pokušavati mu pomoći. Na neki način to je bio najgori dio svega, patnja jadne životinje koja se nije mogla ni žaliti.
“Koji kurac radiš tamo cijeli dan pod tušem s jebenim psom?” pitao ga je jednom njegov frend Charles Freck, kad je ušao dok se tuširao.
Jerry je rekao: “Moram skinuti afide s njega.” Iznio je Maxa, psa, iz kade i počeo ga sušiti. Charles Freck gledao je, zbunjeno, kako Jerry utrljava ulje za bebe i talk u krzno psa. Po cijeloj kući bile su naslagane i razbacane boce spreja protiv kukaca i ulja za bebe i regeneratora za kožu, većinom prazne; sad je već svakodnevno trošio mnogo boca.
“Ja ne vidim nikakve afide”, rekao je Charles. “Što je to afida?”
“Ono što te na kraju ubije”, rekao je Jerry. “Eto što je afida. One su mi u kosi i koži i u plućima, i jebeni bol je neizdrživ – morati ću ići u bolnicu.”
“Kako to da ih ja ne vidim?”
Jerry je spustio psa umotanog u ručnik i čučnuo nad pletenu prostirku. “Pokazat ću ti jednu”, rekao je. Prostirka je bila prekrivena afidama; posvuda su skakutale gore i dolje, neke više od drugih. Potražio je jednu posebno veliku, jer su ljudi imali teškoća da ih vide. “Donesi mi bocu ili posudu”, rekao je, “ima ih ispod sudopera. Začepit ćemo je ili staviti poklopac i onda je mogu odnijeti sa sobom kad odem kod doktora, on je može analizirati.”
Charles Freck donio mu je praznu staklenku od majoneze. Jerry je nastavio tražiti, i konačno naišao na jednu afidu koja je skakala barem metar i pol u zrak. Afida je bila nekoliko centimetara duga. Uhvatio ju je, odnio do staklenke, pažljivo je spustio unutra, i zavrnuo poklopac. Onda je trijumfalno podigao staklenku. “Vidiš?” rekao je.
“Ahaaaa”, rekao je Charles Freck, očiju raširenih dok je proučavao sadržaj staklenke. “Kako je velika! Oho!”
“Pomozi mi naći još da pokažem doktoru”, rekao je Jerry ponovno čučnuvši nad prostirku, sa staklenkom pored sebe.
“Svakako”, rekao je Charles Freck, i tako i učinio.
Bila je sredina dana u lipnju 1994. u Kaliforniji, u području punom jeftinih ali izdržljivih plastičnih kuća, koju su davno napustili normalnjaci. Jerry bi u nekim ranijim danima pošpricao metalnu boju po svim prozorima, da svjetlost ne bi ulazila; osvjetljenje prostorije dopiralo je od jedne lampe na stalku u koju je zašarafio samo usmjerene svjetiljke, koje su svijetlile danju i noću, da bi za njega i njegove prijatelje ukinule vrijeme. Volio je to; volio je odbacivati vrijeme. Čineći to mogao se koncentrirati na bitne stvari bez da ga nešto prekida. Poput ove: dva čovjeka kleče na pletenoj prostirci, pronalaze bubu za bubom i stavljaju ih u posudu za posudom.
“Što ćemo dobiti za njih?” pitao je Charles Freck, kasnije tijekom dana. “Mislim, plaća li doktor neku premiju za njih? Nagradu? Nekakvu lovu?”
“Ja dobijam to što tako pomažem da se usavrši lijek protiv njih”, rekao je Jerry. Bol, stalan kakav je već bio, postao je nepodnošljiv; nikad se nije naviknuo na njega, i znao je da nikad ni neće. Poriv, čežnja da se još jednom istušira, svladavao ga je. “Hej, čovječe”, prostenjao je dižući se, “ti ih nastavi stavljati u posude dok se ja popišam i tako to.” Krenuo je prema kupaonici.
“Štima”, rekao je Charles, čije su duge noge zaklecale dok se okretao prema posudi, skupljenih ruku. Kao bivši veteran, ipak je još uvijek imao dobru kontrolu; stigao je do posude. Ali, onda najednom reče: “Jerry, hej – te bube me nekako plaše. Ne volim tu biti sam.” Ustao je.
“Pizda ti materina plašljiva”, prostenjao je Jerry, dašćući od bola dok je na trenutak zastao u kupaonici.
“Zar ti ne bi mogao –”
“Moram pišati!” Zalupio je vrata i okrenuo slavine na tušu. Voda je pokuljala.
“Bojim se tu vani”, dopro je glas Charlesa Frecka dosta prigušeno, premda je očito glasno vikao.
“Ma jebi se onda!” viknuo mu je Jerry i zakoračio pod tuš. Koji kurac će mu uopće takvi prijatelji, zapitao se gorko. Za ništa, baš ništa! Kurca ne valjaju!
“Bodu li ove pizde?” doviknuo je Charles kroz sama vrata.
“Da, bodu”, rekao je Jerry, utrljavajući šampon u kosu.
“To sam i mislio.” Stanka. “Mogu li oprati ruke i skinuti ih i sačekati tebe?”
Plašljivac, pomislio je Jerry bijesno i ogorčeno. Ništa nije rekao; samo se nastavio prati. Ta pizda ni ne zaslužuje odgovor… Nije obraćao pažnju na Charlesa Frecka, već samo na sebe. Na svoje vlastite životne, zahtjevne, užasno hitne potrebe. Sve drugo morat će sačekati. Nije bilo vremena, uopće; te stvari se nije moglo odlagati. Sve drugo bilo je manje bitno. Osim psa; brinuo se za Maxa, psa.

 

 

PREUZIMANJE: nakon odabira željenog formata otvorit će se Mega stranica na kojoj pritisneš download i to je to 🙂

.EPUB .PDF

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *