Paulo Coelho – Hipi [pdf]
U rujnu 1970. godine dva trga nadmetala su se za titulu centra svijeta: Piccadilly u Londonu i Dam u Amsterdamu. Ali nisu svi za to znali: da je netko o tome proveo anketu među svjetskim stanovništvom, većina bi odgovorila: „Bijela kuća u Sjedinjenim Američkim Državama i Kremlj u Sovjetskom Savezu.“ Zato što su ti ljudi dobivali vijesti samo putem novina, televizije, radija, putem već potpuno nadiđenih sredstava komunikacije koja nikada više neće imati važnost koju su imala u vrijeme kada su bila izmišljena.
U rujnu 1970. godine avionske su karte bile vrlo skupe, tako da je samo elita mogla putovati. Ali to se nije u potpunosti odnosilo i na jednu golemu grupu mladih ljudi o kojima su starinska sredstva informiranja izvještavala s prezirom i koncentrirala se samo na njihov izgled: imali su dugu kosu, nosili šarenu odjeću, nisu se prali (što je bila laž, ali mladi nisu čitali novine, a odrasli su vjerovali svakoj vijesti koja je blatila one koje su smatrali opasnošću za društvo i prijetnjom pristojnom ponašanju“), a svojim lošim primjerom slobodoumlja i „slobodne ljubavi“ (kako se s prezirom govorilo) izlagali su riziku čitavu jednu generaciju primjernih momaka i djevojaka koji su pokušavali uspjeti u životu. E pa upravo ta sve brojnija masa mlađih ljudi imala je svoj sustav širenja vijesti koji nitko, ali baš nitko, nije uspijevao detektirati.
„Nevidljivoj pošti“ nije bilo ni najmanje stalo da reklamira ili komentira novi model Volkswagena ili nove vrste deterdženata za rublje koje su upravo bile puštene u prodaju u cijelom svijetu. Njezine vijesti svodile su se na to koja će biti sljedeća velika staza kojom će ići ta neposlušna, prljava mladež, praktikanti “slobodne ljubavi“, odjeveni u odjeću koju nitko tko ima dobar ukus nikada ne bi na sebe navukao. Djevojke su nosile pletenice u kosi i prekrivali je cvijećem, nosile su dugačke suknje, šarene bluze bez grudnjaka, ogrlice svih vrsta i boja; mladići se nisu ni šišali ni brijali mjesecima, a nosili su izlizane traperice poderane od neprekidnog nošenja, jer traperice su bile skupe svuda u svijetu – osim u Sjedinjenim Američkim Državama, odakle su upravo i potekle. Došle su iz kvartova tvorničkih radnika i sada su se mogle vidjeti na masovnim koncertima u San Franciscu i okolici.
„Nevidljiva pošta“ postojala je jer su ljudi odlazili na takve koncerte, tamo su razmjenjivali prijedloge gdje bi se mogli ponovno okupiti, kako bi mogli istraživati svijet, a da se ne voze turističkim autobusima u kojima vodič opisuje predjele dok se mladi putnici dosađuju, a stari drijemaju. I tako, od usta do usta, svi su znali gdje će biti idući koncert ili koja će biti sljedeća velika staza kojom će se ići. I nisu postojala financijska ograničenja ni za koga, jer u toj zajednici omiljeni pisac nije bio ni Platon, ni Aristotel, ni autor nekog proslavljenog stripa. Slavna knjiga bez koje gotovo nitko nije putovao na Stari kontinent zvala se Europa za pet dolara dnevno, koju je napisao Arthur Frommer. Zahvaljujući njoj svi su znali gdje odsjesti, što vidjeti, gdje jesti i koja su mjesta okupljanja i mjesta na kojima se mogla slušati živa glazba, a da se gotovo ništa ne potroši.
PREUZIMANJE (nakon odabira željenog formata otvorit će se Mega stranica na kojoj pritisneš download i to je to 🙂
