Paulo Coelho – Alkemicar [pdf]
Alkemičar uze knjigu koju je netko sa sobom nosio u karavani. Svezak je bio bez naslovnice, no uspije odrediti autora: Oscar Wilde. Listajući stranice, naiđe na pripovijest o Narcisu.
Alkemičar je poznavao legendu o Narcisu, lijepom mladiću koji je svakog dana promatrao svoju ljepotu u jezeru. Bio je toliko opčinjen samim sobom da je jednog dana upao u jezero i
utopio se. Na mjestu gdje je pao, niknuo je cvijet, kojeg su prozvali narcisom. No, Oscar Wilde nije tako završavao svoju pripovijest.
On je pripovijedao, kako su, kada je Narcis umro, došle oreade, gorske vile, i vidjele da se jezero pretvorilo od slatkovodna jezera u vrč slanih suza.
– Zašto plačeš? – upitahu oreade.
– Oplakujem Narcisa – reče jezero.
– Ah, ne čudi nas što oplakuješ Narcisa – nastaviše one. – Konačno, unatoč tome što smo mi stalno trčale za njim po šumi, ti si jedino imalo priliku da izbliza promatraš njegovu ljepotu.
– A Narcis je bio lijep? – upita jezero.
– Tko bi to bolje od tebe mogao znati? – odgovoriše iznenađene oreade.
– Naposljetku, o tvoje se obale svakog dana naslanjao.
Na trenutak je jezero zašutjelo. Konačno reče:
– Oplakujem Narcisa jer sam mogao, svaki puta kada bi legao na moje obale, u dubini njegovih očiju, vidjeti kako se oslikava moja vlastita ljepota.
– Lijepe li pripovijesti – reče Alkemičar.
Mladiću je bilo ime Santiago. Počelo se smračivati kada je sa svojim stadom stigao pred staru napuštenu crkvu. Krov joj se odavna bio urušio, a golema je divlja smokva rasla na mjestu gdje se nekoć nalazila sakristija.
Odluči ondje provesti noć. Kroz vrata uvede sve ovce u ruševine, i zatim postavi nekoliko dasaka, tako da noću ne mogu pobjeći. U tom kraju nije bilo vukova, no jednoć je noću jedna životinja pobjegla, te je on izgubio cijeli sljedeći dan tražeći zalutalu ovcu.
Prostro je na pod svoj kaputić i legao, posluživši se knjigom, koju je pročitao, kao uzglavljem. Pade mu na um, prije nego je zaspao, kako bi trebao čitati deblje knjige: dulje bi trajalo dok bi ih pročitao, a noću bi bile udobniji jastuci.
Još je bio mrak kada se probudio. Pogledao je uvis, i kroz polusrušeni krov ugledao zvijezde kako sjaju.
»Htio bih još malo spavati«, pomisli. Bio je usnio isti san kao i prošlog tjedna, i iznova se probudio prije kraja.
Ustao je i popio gutljaj vina. Potom je uzeo svoj štap i počeo buditi ovce koje su još spavale. Već je bio primijetio kako se većina ovaca počela buditi čim bi se i on probudio.
Kao da postoji neka tajanstvena energija koja spaja njegov život sa životom tih ovaca, koje su već dvije godine s njim prelazile zemljom, u potrazi za vodom i hranom. – Toliko su se već navikle na mene da poznaju moju satnicu – reče tihim glasom. Zamisli se na trenutak i pomisli kako bi moglo biti i obrnuto: da se on navikao na satnicu svojih ovaca.
Bilo je pak ovaca kojima je duže trebalo da ustanu. Mladić je budio jednu po jednu svojim štapom, zovući svaku njenim imenom. Oduvijek je vjerovao da su ovce u stanju razumjeti ono što im je govorio. Stoga im je ponekad čitao ulomke iz knjiga koje su ga dojmile, ili govorio o samoći i o radostima pastira u polju, ili se osvrtao na posljednje novosti što ih je vidio u gradovima kojima je običavao prolaziti. No, u posljednja dva dana njegova je tema bila isključivo jedna: djevojka, trgovčeva kćer, koja je živjela u gradu u koji će stići za četiri dana. Bio je tamo samo jedanput prošle godine. Trgovac je bio vlasnik dućana s tkaninama i uvijek je volio gledati kako se ovce strižu pred njim, da ne bi bilo nikakve prijevare. Neki ga je prijatelj bio uputio u dućan, i tamo je pastir poveo svoje ovce.
PREUZIMANJE (nakon odabira željenog formata otvorit će se Mega stranica na kojoj pritisneš download i to je to 🙂
