Milan Begović – Pustolov pred vratima

Podijeli:
Facebook
Google+
https://pdfknjige.com/download/milan-begovic-pustolov-pred-vratima/
Twitter
Pretplati se
Instagram
RSS

Pustolov pred vratima - Milan BegovicMilan Begović rođen je u Vrlici, gradiću u Dalmatinskoj zagori, od oca Ivana, malog posjednika i majke Filomene rođ. Bressan. Školovanje nastavlja u Splitu. U književnosti se javlja 1891. godine pjesmom Nad spomenikom viših junaka koju je potpisao kao Tugomir Cetinski. Kasnije je upisao studij prirodoslovlja na zagrebačkom sveučilištu, ali ga nikada nije završio. Ipak je 1903. u Beču diplomirao romanistiku i slavistiku. Ponovno se vraća u Split gdje radi kao gimnazijski profesor. Pažnju na sebe privlači zbirkom Knjiga Boccadoro koju pojavljuje pod pseudonimom Xeres de la Maraja. To djelo su predstavnici “mladih” ocijenili kao predstavnika hrvatske moderne, a “stari” su je odbacili kao primjer “bolesne lirike”. Ostale zbirke pjesama Vrelo (1912.) i Izabrane pjesme (1925.) nisu privukle toliku pozornost. U drami se okušava 1902. djelom Myrrha objavljena pod pseudonimom Stanko Dušić. Od ostalih drama najpoznatije su Pustolov pred vratima (1926.) i Bez trećega (1931.)

1908. godine upoznaje direktora Deutsche Spielhausa (Hamburg) u kojem dvije godine poslije postaje dramaturgom tog kazališta. Od 1912. do 1915. bio je dramaturg u bečkom kazalištu Neue Wiener Bühne. Mobiliziran je 1915. godine, a od 1919. uključen u vojne službe. Od 1920. predaje na zagrebačkoj Glumačkoj školi. Od 1927. ravnatelj je Drame HNK u Zagrebu. Nakon praizvedbe njegove drame Hrvatski Diogenes (1928.), premješten je na mjesto profesora III. gimnazije zbog aluzija na političke prilike u Hrvatskoj.Na tome mjestu je umirovljen 1932. godine.

Godine 1942. uređuje antologiju Hrvatska proza XX. stoljeća. Godine 1945. ga je kaznio Sud časti Društva književnika Hrvatske zbog javnog djelovanja u razdoblju NDH; kažnjen je određenom vremenskom šutnjom i gubitkom građanskih prava. Umro je u Zagrebu 13. svibnja 1948. godine. Odlikovan je francuskom Legijom časti. Svoja djela pisao je pod pseudonimima: Xeres de la Maraja, Tugomir Cetinski, Stanko Dušić, Esop s Griča, Hipolit, Malvolio i Petronius.

Izvor: Wikipedia

 

Park jedne vile od koje se vidi samo terasa. U dnu visoka željezna rešetka sa zatvorenim vratima. Iza nje cesta. Ljeto. Predvečer.

Na terasi, na udobnom goblenskom naslonjaču sa “ušesima” – iza koga stoji velika stajaća lampa na stalku od šiblja – sjedi, podložena jastucima, mlada bolesna DJEVOJKA, umotana u bijeli venecijanski šal i, zatvorenih očiju, sluša sviranje glasovira što dopire iz kuće. To je drzak skoro opsceni moderni ples. Nakon nekoliko taktova glasovir prestane i malo zatim pojavi se na vratima MILOSRDNA SESTRA.

SESTRA: Još jedanput?

DJEVOJKA: Hvala, sestro. Dosta je. To je bio moj posljednji fox-trott u institutu. Plesale smo ga ja i Kristina, ali ga nismo dovršile.

SESTRA koja se je međutim približila bolesnici: Zašto?

DJEVOJKA: Iznenada mi je pozlilo. Iz Kristinina naručja prešla sam u postelju. Dane i noći ležala sam nepomična, al u mozgu je uvijek udarao ritam onog fox-trotta. Nisam ga se mogla osloboditi.

SESTRA: Vrućica obično podržaje posljednje utiske.

DJEVOJKA: Ah, šta ja znam!… Da mi se je još samo jedanput vratiti onamo. Kristina me zacijelo još uvijek čeka.

SESTRA: Voljele ste se?

DJEVOJKA: Mnogo. Tri smo godine prošle zajedno. Dan na dan jedna uz drugu. Spavale u istoj sobi, sjedile u istoj klupi. Mislile jednake misli i imale jednake želje. Uvjerena sam da ona i sada želi isto ono, što i ja.

SESTRA: A to je?

DJEVOJKA: Da ozdravim.

SESTRA: To vam svi mi želimo, gospođice.

DJEVOJKA: Znam. Vi ste dobri. Pruži joj ruku polako, koju sestra primi. Iza male pauze: Al kod nas je nešto drugo. To nije onako kao što je htjeti dobro svome bližnjemu. Mi smo jedna drugoj pomagale izgrađivati osnove za život. Stvarati sreću: sve san po san, želja po želja.

SESTRA: Pa drugo i nije sreća.

DJEVOJKA: Ja mislim da je sreća više. Više od snova, više od želja: oni su samo staza, što vodi do nje. Ali sreća je zacijelo nešto, što se da gledati očima i obujmiti rukama.

SESTRA kao da hoće promijeniti temu: Nije li vam hladno, gospođice? Bilo bi dobro da uđemo u kuću.

DJEVOJKA: Nemojte. Večer je tako mirna. I topla. Ostavite me još malo ovdje. Volim sjediti ovako, okrenuta leđima prema velikim vratima. Onda mi se čini, da će doći netko koga čekam.

SESTRA: Tko bi mogao doći?

DJEVOJKA: Kad bih ja znala! Znam samo da uvijek ima neko tko čeka pred vratima. Neko tko nosi promjenu. A možda i sreću. To zna i Kristina. Mi smo ga nazivale: pustolov pred vratima. Meni se i sada čini da stoji iza rešetke. Pogledajte, je li tkogod tamo?

SESTRA: Al tko bi bio, gospođice! Cesta je prazna i, dokle god se vidi, bijela. To su samo ostaci romantike iz instituta: tamo se obično fantazira o pustolovima, vitezovima ili poetama. Al kad dođe život, sve on to prevrne i rastjera.

 

PREUZIMANJE: nakon odabira željenog formata otvorit će se Mega stranica na kojoj pritisneš download i to je to 🙂

.PDF .EPUB .MOBI

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *