Miguel de Cervantes – Don Quijote [pdf] [epub] [mobi]
Miguel de Cervantes rodio se u malom mjestu kraj Madrida u velikoj obitelji koja je bila nižeg društvenog položaja. Tijekom rane mladosti često je sa svojom obitelji mijenjao mjesto boravka. Nakon školovanja u Madridu, isprva je bio kardinalov tajnik. Godine 1570. stupa u vojsku, a već sljedeće godine sudjeluje u poznatoj pomorskoj Bitci kod Lepanta u kojoj je brodovlje Španjolske, Venecije i Svete Stolice porazilo otomansku flotu, što označava početak kraja otomanske moći na Sredozemlju. Cervantes se istakao u borbi, u kojoj je izgubio ruku.
Godine 1575. vraća se u domovinu i nada se promaknuću. Na povratku su brod napali gusari i zajedno s bratom je odveden u Alžir, gdje je zatočen. Smatrajući ga uglednom i važnom osobom (jer je znao čitati i pisati), za njega su tražili vrlo visoku otkupninu koju njegova siromašna obitelj nije mogla prikupiti. Ostao je punih pet godina u zatočeništvu, dok za njega nisu platili monasi iz reda Svetog Trojstva.
Nakon povratka u domovinu ugl. piše drame, a iz tog razdoblja potječe pastirski roman Galatea (1585.). Prvi književni pokušaji nisu ga proslavili. Njegova dramska djela postaju potpuno nezanimljiva s pojavom novog shvaćanja kazališta Lope de Vege. Nakon očeve smrti ima financijskih teškoća, a neuspješni novčarski poslovi uskoro ga odvode u zatvor. Tamo počinje pisati jedno od najpoznatijih djela svjetske književnosti – roman Bistri vitez Don Quijote od Manche (El ingenioso hidalgo Don Quijote de la Mancha), čiji je prvi dio objavljen 1605., a drugi 1615. Iako zamišljen kao satira na viteške romane, Cervantes je u njemu dao humanistički orijentiranu sliku čovjekova života i njegovih bitnih zaokupljenosti, obrađujući stalni sukob između realnosti i ideala. Djelo je snažno utjecalo na razvoj romana, a na polju novele sličan će učinak imati zbirka Uzorite novele (1613.). Potkraj života objavio knjigu kazališnih tekstova Osam komedija i osam međuigri (1615.).
Izvor: Wikipedia
Dokoni čitatelju! I da ti se ne kunem, moći ćeš mi vjerovati kako sam želio da ova knjiga, čedo mojega uma, bude najkrasnija, najumiljatija, najduhovitija što se zamisliti može. No nisam se mogao oteti prirodnom zakonu da svako biće rađa nalično biće. Što je dakle mogao roditi moj jalovi i slabo uljuđeni duh nego priču o suhoparnom, mrzovoljnom, hirovitom sinu, natrpanu svakakvim mislima koje nikome drugom na pamet ne padaju — baš onakvu kakva se već rađa u zatvoru, gdje se svaka neudobnost bâni i svaka nemila buka domuje!
Tišina, ugodno mjesto, ljupka polja, vedro nebo, žubor izvora, duševna mirnoća pomažu jako da se najneplodnije muze oplode i porod izrode kojemu se svijet ne može da nadivi i naraduje. Događa se da otac ima sina ružna i bez ikakve miline, a ljubav kojom ga ljubi zasjenjuje mu oči te ne vidi sinovljih mana, nego ih još smatra domišljatošću i vrlinama, pa ih kazuje prijateljima kao neku bistrinu i milínu. Ali ja, koji se činim doduše ocem Don Quijotovim, a uistinu sam mu očuh, neću da se povedem za običajem, niti sam voljan, predragi čitatelju, gotovo sa suzama u očima preklinjati tebe, kako drugi čine, da oprostiš ili s uma smetneš greške koje u mojega sina vidiš, jer ti mu nisi ni brat ni svat, nego je tvoja voljica tvoja slobodica, ti si gospodar na svojevini, kao car na carevini, pa možeš i caru šipak pokazati kad on ne vidi.
Sve to vadi tebe i oslobađa od svakog obzira i svake obveze, te možeš govoriti o ovoj priči što god te volja, ne strahujući da ćeš biti oklevetan za zlu riječ niti nagrađen za dobru koju o njoj izrekneš.
Volio bih ti prikazati ovu priču čistu i golu, neokićenu proslovom i bez neizmjerne povorke uobičajenih soneta, epigrama i pohvalnica koje se tiskaju na početku knjige. Mogu ti naime reći: premda me stajalo nešto truda dok sam napisao ovu knjigu, ipak sam se najviše namučio pišući predgovor što ga evo čitaš. Mnogo sam se puta laćao pera da ga napišem, i opet ostavljao pero, jer nisam znao što bih napisao.
Tako ja jednom sjedim neodlučan, papir položio preda se, pero zadjenuo za uho, podlaktio se o stol, podnimio rukom lice i premišljam što bih rekao, a uto bane k meni prijatelj, domišljan i bistra glava, pa kad spazi kako sam se zamislio, zapita me za uzrok. Ja mu ne zatajim, nego reknem kako premišljam o proslovu što treba da ga napišem priči o don Quijotu, a to mi je tolika muka te ne bih ni da ga pišem niti bih da na svijet iznosim junačka djela toli plemenita viteza.
»Ta kako bi da me ne zbunjuje što li će reći onaj stari zakonodavac kojega krste svjetinom, kad razabere da ja, nakon tolikih godina što sam ih prespavao u tišini zaborava, izlazim sada, gdje su mi tolike godine na grbači,s pričom suhom kao síta, slabe domišljatosti, mršava stila, siromašnih misli, bez ikakve učenosti i pouke, bez bilježaka na rubu i bez napomena na kraju knjige, a vidim da druga djela, premda izmišljena i profana, vrve rečenicama Aristotelovim, Platonovim i cijelog roja filozofa, pa se čitatelji dive i smatraju pisce načitanima, učenima i rječitima? A tek kad uzmu citirati Sveto pismo! Što ćeš, nego moraš reći da su to neki sveti Tome i drugi crkveni oci, a znaju sve u časti urediti tako da u jednom retku opisuju raskalašna zaljubljenika, a u drugom donose kršćansku porodičicu te je radost i slast slušati ih i čitati. Bez svega toga bit će moja knjiga, jer niti znam što bih bilježio na rubu, niti što bih pri kraju napominjao, a pogotovu ne znam za kojim bih se piscima poveo pa da ih na čelu knjige, kao što čine svi, poredam po slovima A B C, počinjući s Aristotelom i završujući sa Ksenofontom i Zoilom ili Zeuksisom, premda je jedan bio klevetnik, a drugi slikar. Isto tako mora moja knjiga biti bez sonetâ na početku, barem bez sonetâ koje su ispjevali vojvode, markizi, grofovi, biskupi, dame ili najslavniji pjesnici.
Doduše, da ja dvojicu-trojicu uslužnih prijatelja zamolim za sonete, znam da bi mi ih dali, i još takvih da im ne bi bili ravni soneti pjesnikâ kojima je ime čuvenije u našoj Španjolskoj.«
»Naposljetku, gospodine i prijatelju moj — nastavih — odlučio sam neka gospodar Don Quijote ostane sahranjen u arhivima u Manchi dokle god nebo ne pošalje koga tko će ga iskititi svim i svačim što mu treba: ja po svojoj nesposobnosti i malom znanju nisam to kadar, a po prirodi sam lijen i trom da uzmem čeprkati po piscima koji kazuju ono što ja i bez njih znam reći.
Otuda neodlučnost i uzrujanost u kojoj si me zatekao, a i dovoljan mi je razlog za njih u ovom što si čuo.«
PREUZIMANJE: nakon odabira željenog formata otvorit će se Mega stranica na kojoj pritisneš download i to je to 🙂
[Don Quijote – Prvi dio]
[Don Quijote – Drugi dio]
