Arthur C. Clarke – Svetlost zemaljska [pdf] [epub]

Podijeli:
Facebook
Google+
https://pdfknjige.com/download/arthur-c-clarke-svetlost-zemaljska-pdf-epub/
Twitter
Pretplati se
Instagram
RSS

Svetlost zemaljska - Arthur C. ClarkeUspinjući se iz nizija koje su stajale u senci, jednošin je gubio brzinu. Sedler je znao da će sada svakog trenutka preteći Sunce. Linija tame kretala se ovde toliko sporo da je čovek uz malo napora mogao držati korak sa njom; za njega bi onda Sunce neprekidno počivalo na rubu obzorja, sve dok zbog umora ne bi morao da zastane i malo predahne. Čak i tada, ono bi tako nevoljno nestalo sa vidika da bi proteklo više od jednog časa pre no što bi poslednji zaslepljujući segmenti iščezli ispod prevoja Meseca, a na njihovo mesto se spustila duga lunarna noć.
Jurio je kroz tu noć, preko zemlje koji su prvi pioniri osvojili pre dva stoleća, postojanom i ugodnom brzinom od pet stotina kilometara na čas. Pored zaludnog vozovođe, koji kao da nije imao da radi ništa pametnije nego samo da priprema kafu na zahtev putnika, jedine druge osobe u vozilu bila su četiri astronoma iz Ospervatorije. Dočekali su ga prilično predusretljivo kada se ukrcao, ali su se ubrzo zadubili u tehničke rasprave, izgubivši potpuno Sedlera iz vida. Pomalo ga je zabolelo ovo zanemarivanje, ali onda ga je utešila pomisao da ga oni verovatno drže za već prevejanog starosedeoca, a ne novajliju koji se nalazi na svom prvom zadatku na Mesecu.
Svetiljke u vozilu onemogućavale su da se iole podrobnije osmotri zatamnjeni predeo kroz koji su jurili u gotovo potpunoj tišini. ‘Zatamnjeni’ je, razume se, bio samo relativan pojam. Tačno je, doduše, bilo da je Sunce zašlo, ali zato se, nedaleko od zenita, Zemlja približavala svojoj prvoj četvrti. Ona će nastaviti da se povećava, sve dok se, u lunarnu ponoć, kroz nedelju dana, ne bude pretvorila u zasenjujući disk, odveć bleštav da bi se mogao posmatrati nezaštićenim očima.
Sedler ustade sa sedišta i krenu napred; prošao je pored astronoma koji su i dalje raspravljali i ušao u nišu optočenu zavesama koja se nalazila na prednjem kraju vozila. Još se nije privikao na svoju novu težinu, koja je iznosila samo šestinu pređašnje, normalne, tako da se sada kretao uz prekomernu opreznost kroz uski hodnik između toaleta i male kontrolne prostorije.
Kada se obreo u niši, konačno je mogao da pogleda napolje. Osmatrački prozori nisu, doduše, bili onih razmera koje je on očekivao – za šta je krivicu jamačno snosilo neko pravilo o bezbednosti – ali zato ovde nisu postojale unutrašnje svetiljke koje bi mu ometale vidik, tako da je najzad mogao da se prepusti uživanju u hladnom sjaju ovih drevnih, pustih predela.
Da, hladnom – nije bilo razloga da ne veruje kako se temperatura sa spoljne strane prozora već spustila do dve stotine stepeni ispod nule, iako je Sunce zašlo pre samo nekoliko časova. Izvesno svojstvo svetlosti koja se slivala sa dalekih mora i oblaka Zemlje stvaralo je taj utisak. Bila je to plavkasto-zelenkasta svetlost, slična arktičkom sjaju koji nije odavao ni jedan jedini atom toplote; postoji u tome određeni paradoks, pomisli Sedler, budući da ovo ledeno zračenje dolazi sa sveta svetlosti i toplote.
Ispred vozila koje je jurilo, jednostruka šina – postavljena na stubovima između kojih je stajao nelagodno velik razmak – u luku je skretala na istok. Bio je to još jedan u nizu paradoksa kojima je obilovao ovaj svet. Zbog čega i ovde Sunce ne zalazi na zapad, kao na Zemlji? Sigurno postoji neko jednostavno astronomsko objašnjenje, ali za trenutak Sedler nije mogao da razabere šta bi to bilo. A onda je shvatio da su, uostalom, takve odrednice potpuno proizvoljne, kao i da se prilikom kartografisanja novog sveta lako mogu pobrkati.
I dalje su se polako uspinjali, dok se sa desne strane uzdizao greben koji je zaprečavao vidik. Sleva – da vidimo: to bi bio jug, zar ne? – neravan teren se spuštao u nizu slojeva, kao da se pre milijardu godina lava koja je pokuljala iz rastopljenog srca Meseca okamenila u dugačkom sledu sve slabijih talasa. Prizor je čoveka ispunjavao jezom, premda su i na samoj Zemlji postojala podjednako beživotna mesta. Goleti Arizone nisu bile ništa manje puste, dok su gornji obronci Everesta predstavljali daleko negostoljubiviji predeo, budući da ovde bar nije postojao onaj večni, mahniti vetar.
A sada, Sedler umalo ne ispusti glasan krik, pošto se greben zdesna naglo okončao, kao da ga je neko džinovsko dleto odrubilo sa površine Meseca. Više mu nije ometalo vidik: sada je jasno mogao da pronikne pogledom sve do severa. Nehotično umeće Prirode stvorilo je tako zapanjujući efekat da se teško moglo poverovati kako je u pitanju naprosto nasumično dejstvo vremena i mesta.
Nastupajući preko neba u plamenoj slavi, ovde su se uzdizali vrhovi Apenina, zažareni poslednjim zracima skrivenog Sunca. Iznenadna eksplozija svetlosti gotovo je zaslepila Sedlera; zaštitio je oči od bleska i sačekao malo pre no što se odvažio da ponovo pogleda. Kada je sklonio ruku, preobražaj je bio potpun. Zvezde, koje su do pre samo nekoliko trenutaka ispunjavale nebo, sada su sasvim iščezle. Njegove sužene zenice više nisu mogle da ih razaberu: čak je i blistava Zemlja sada izgledala kao prituljena mrljica zelenkastog sjaja. Blesak sa planina obasjanih Suncem, koje su bile udaljene još dobrih stotinu kilometara, pomračio je sve ostale izvore svetlosti.
Vrhovi su lebdeli nebom, slični fantastičnim piramidama plamena. Njihova veza sa tlom kao da nije bila ništa čvršća i stvarnija nego što je to sa oblacima koji se na Zemlji sakupljaju u smiraj dana. Linija senke izgledala je tako oštra, a niži obronci planina u toj meri izgubljeni u potpunoj tami, da su samo rasplamsali vršci odista postojali. Proteći će sati pre no što i poslednji od ovih ponosnih vrhova ponovo utone u senku Meseca i preda se noći.
Zastori iza Sedlera se razmakoše; jedan od njegovih saputnika uđe u nišu i stade pokraj prozora. Sedler se našao u nedoumici da li da započne razgovor. I dalje ga je malo bolelo to što su ga potpuno prenebregli. Srećom, problem je rešila druga strana.
“Vredelo je doći sa Zemlje da bi se vid’lo ovo, je l’ da?” reče glas iz tame pored njega.
“I te kako”, uzvrati Sedler. A onda, pokušavši da bude blaziran, dodade: “Ali pretpostavljam da se s vremenom čovek navikne.”
Iz mraka se začuo kikot.
“Ne bi’ rek’o. Na neke stvari nikad se nećete navići, ma kol’ko dugo ovde živeli. Sad ste stigli?”
“Da. Spustio sam se noćas u Tiho Braheu. Još nisam stig’o da vidim mnogo.”
Sedler najednom shvati da je sasvim nesvesno počeo da oponaša krnji način ophođenja svog sagovornika. Zapitao se da li svi na Mesecu tako govore. Da možda ne smatraju da time štede vazduh?

PREUZIMANJE: nakon odabira željenog formata otvorit će se Mega stranica na kojoj pritisneš download i to je to 🙂

.PDF .EPUB

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *