Agatha Christie – Kod Bijelog konja
Svećenik je pozvan da ispovjedi jednu ženu koja umire. Na putu prema svojoj kući, nešto kasnije, ubijen je. Jedini trag je spisak naizgled nepovezanih imena nađen na njegovom tijelu. Kada Mark Easterbrook počinje da riješava ovu zagonetku, on otkriva vezu između ljudi sa liste i kobnog događaja.
Ovo je jedan od rijeđe spominjanih naslova Agathe Christie, mada neopravdano, s obzirom da je nekako drugačiji od romana na koje smo navikli, bar kada je ona u pitanju. Na ovom mjestu, na samom početku za radnju romana možda upravo treba spomenuti jedan citat iz knjige, iz “Predgovora Marka Easterbrooka”, u kome se kaže: “Nije, naime, moguće početi od početka, ići do kraja i tada stati. Jer, gde je početak? Povijesničaru to uvijek predstavlja poteškoću. Na kojem mestu u povijesti počinje određeni dio povijesti”.
Aparat za kuhanje kave iza mojih ramena siktao je kao kakva razljućena zmija. šum koji je stvarao imao je nečeg zlokobnog, čak bi se moglo reći sotanskog, u sebi. Možda, razmišljao sam, većina zvukova suvremenog svijeta ima za nas takav smisao. Zastrašujući tutanj mlaznih aviona koji paraju nebo, polagana prijeteća tutnjava podzemnog vlaka dok se približava kroz tunel; teški teretni kamioni koji potresaju i same temelje vaše kuće . . . Čak i slabiji kućni zvukovi, premda potječu od korisnih stvari, ipak izazivaju neku vrstu uzbune. Strojevi za pranje suda, hladnjaci, ekspresni lonci, usisavači prašine čini se da govore: »Čuvaj se. Ja sam zao duh u tvojoj službi, ali ako izgubiš kontrolu nada mnom . . .
Opasan svijet – zaista opasan svijet. Promiješao sam pjenastu tekućinu u šalici koja je stavljena pred mene. Ugodno je mirisala.
Što još želite? Fini sendvič od banane i slanine?
Kombinacija mi se učinila čudnom. Banane su bile stvar mojeg djetinjstva – a kasnije bi ih ponekad jeo flambirane s rumom i šećerom. Slanina je, bar za mene, bila hrana koja se jela s jajima. Ali, kad ste u Chelseaju, jedite što vam tu nude. Pristao sam na taj fini sendvič od banane i slanine.
Premda sam živio u Chelseaju – to jest, imao sam tamo namješteni stan već tri mjeseca – bio sam u svakom drugom pogledu stranac. Pisao sam knjigu o nekim aspektima mongolske arhitekture, ali zbog toga bih mogao živjeti u Hampsteadu ili Bloomsburyju ili Streathamu ili Chelseaju i bilo bi mi to sasvim svejedno. Nisam zamjećivao okolinu u kojoj sam živio ako se nije ticala sredstava za moj rad, bilo mi je sasvim svejedno što se oko mene nalazi, živio sam u svojem vlastitom svijetu.
Ove odredene večeri, međutim, obuzelo me neko čudno raspoloženje kakvo poznaju svi pisci. Mongolska arhitektura, mongolski vladari, mongolski način života – i svi fascinirajući problemf koji su iz toga proizla.zili, iznenada su postali potpuno nevažni. Što su oni značili? Zašto sam želio pisati o njima?
Prelistao sam nekoliko stranica, čitajući ono što sam bio napisao. Sve mi se to činilo jednako lošim – bijedno napisano i sasvim nezanimljivo. Tkogod da je rekao »Povijest je bijeg« (Henry Ford? ) bio je sasvim u pravu.
Odgurnuo sam uzdahnuvši svoj rukopis, ustao i pogledao na sat. Bilo je gotovo jedanaest uvečer. Pokušao sam se sjetiti jesam li večerao . . . činilo mi se da nisam. Ručak, da, u Athenaeumu, ali to je bilo tako davno.
Agatha Christie je najpoznatiji autor kriminalističkih romana u svijetu i najprodavaniji autor uz Shakespearea. Njene knjige prodane su u više od milijardu primjeraka na engleskom jeziku, i više od milijardu primjeraka na 45 drugih svjetskih jezika (do 2003). Primjer njenog uspjeha je prvo mjesto na ljestvici najprodavanijih autora svih vremena u Francuskoj s preko 40 milijuna primjeraka na francuskom (do 2003), gdje joj je najbliži konkurent s oko 22 milijuna primjerka Émile Zola.
Njena predstava Mišolovka (The Mousetrap) drži rekord najdužeg prikazivanja u Londonu. Prvi je put prikazana u Ambassadors Theatreu 25. studenog 1952., a prikazuje se i u 2013. Do sada je odigrano oko 25.000 predstava. I dalje se prikazuje u St. Martin’s Theater, u prosjeku 8 predstava tjedno.
Agatha Christie napisala je preko osamdeset romana i drama, uglavnom detektivskih. U mnogima od njih pojavljuju se njeni najpoznatiji likovi, Hercule Poirot i Miss Marple. Iako se voljela poigravati s konvencijama žanra – jedno od njenih ranijih djela, Ubojstvo Rogera Ackroyda, sadržava potpuni obrat na kraju – uvijek je u knjige postavljala tragove prema kojima su čitatelji mogli i sami otkriti počinitelja.
PREUZIMANJE: nakon odabira željenog formata otvorit će se Mega stranica na kojoj pritisneš download i to je to 🙂
