Paulo Coelho – Aleph [pdf]
O, NE!
Zar opet novi ritual? Zar ponovo moram prizivati nevidljive sile da se objave u vidljivome svijetu? Kakve to ima veze sa svijetom u kojemu danas živimo? Mladi izlaze sa sveučilišta i ne uspijevaju se zaposliti. Stari odlaze u mirovinu bez novca za dostojan život. Odrasli nemaju vremena za snove — svakoga dana, između osam sati uju tro i pet poslijepodne, provedu u borbi kako bi uspjeli uzdržavati obitelj, platiti školovanje djece, suočavajući se s onime što svi poznajemo kao »okrutnu stvarnost«.
Svijet nikada nije bio tako podijeljen kao sada: vjerski ratovi, genocid, neobzirnost prema planetu Zemlji, eko nomske krize, depresija, siromaštvo. Svi žele trenutačne rezultate kako bi riješili barem neke od svjetskih ili svojih osobnih problema. Ali budućnost se čini sve crnjom, što joj se više približavamo.
A ja pokušavam slijediti nekakvu duhovnu tradiciju čiji se korijeni nalaze u dalekoj prošlosti daleko od svih izazova sadašnjosti.
Zajedno s J.- om, kojeg zovem Učiteljem, iako sam poma lo počeo sumnjati u to, hodam prema svetome hrastu, koji tu stoji petsto
godina, ravnodušan prema ljudskim patnjama; jedina mu je briga
predati lišće zimi i povratiti ga u proljeće.
Ne mogu više pisati o svojoj vezi s J.- om, mojim pred vodnikom
u Tradiciji. Čuvam na desetke dnevnika punih zabilješki o našim razgovorima, koje nikada ne čitam. Otkad sam ga upoznao u Amsterdamu 1982., sto puta sam se naučio i odučio živjeti. Kad god me J. nauči nečemu novome, pomislim da je možda upravo to korak koji je nedostajao da stignem na vrh planine, nota koja će opravdati cijelu simfoniju, slovo koje će sažeti knjigu. Neko me vrijeme drži oduševljenje, koje malo— pomalo nestane. Ponešto ostane zauvijek, ali većina zadataka, postupaka, učenja, uskoro nestane u crnoj rupi. Ili mi se barem tako čini.
Tlo je mokro, pa će — koliko god oprezno hodao — moje tenisice, tako pažljivo oprane prije dva dana, biti potpuno blatne za još nekoliko koraka. Moja potraga za znanjem, duševnim mirom i spoznajom vidljive i nevidljive stvarnosti već se pretvorila u rutinu i više ne daje rezultate. Kada sam imao dvadeset dvije godine, posvetio sam se učenju magije; prošao sam mnogim putovima, balansirao na rubu ponora nekoliko važnih godina, pokliznuo se i pao, odustajao i vraćao se. Mislio sam da ću kada napunim pedeset devet godina već biti sasvim blizu raja i potpunog spokoja koji vidim u osmijesima budističkih redovnika. Međutim, naprotiv, sada mi se čini da sam od toga dalje nego ikada. Nemam mira; stalno iznova ulazim u velike sukobe sa samim sobom, koji znaju trajati mjesecima. A trenutci u kojima uranjam u spoznaju magične realnosti ne traju duže od nekoliko sekunda. Tek toliko da se uvjerim u postojanje tog drugog svijeta i postanem nezadovoljan zato što ne uspijevam upiti u sebe sve što naučim.
Stigli smo.
Kada ritual završi, ozbiljno ću porazgovarati s njime. Prislonili smo dlanove na deblo svetoga hrasta.
PREUZIMANJE (nakon odabira željenog formata otvorit će se Mega stranica na kojoj pritisneš download i to je to 🙂
